Ante Vulić, jedan od zapovjednika obrane Konavala...

Tko nije osjetio miris baruta i zemlje, taj nije probao rat... Konavle, Župu dubrovačku, Dubrovnik…

obranili su domaći ljudi. Zbog neimaštine oružja, streljiva i znanja, reći ću, dva mjeseca smo se povlačili do Grada u kojem se nešto organiziralo. Kad je krenula mobilizacija, svi smo se skupili u jednu čahuricu. Više nije bilo uzmicanja i onda smo pokazali kako se grčevito bori za svoje – priča za DuList Ante Vulić, član Policijske udruge branitelja PUDubrovnik ‘91. Njemu je tog zlosretnog listopada 1991., kada je na teritoriju krajnjeg juga Lijepe naše započela do tad neviđena ratna agresija, dodijeljeno zapovjedništvo obrane Konavala. Vulić, inače rodom iz mjesta Muća iz Dalmatinske zagore, u Cavtat je došao 1977. kao policajac.

‘Hoće li itko od nas preživjeti ovaj dan?!’

Kako nam objašnjava, ranijih godina na našem području nije bilo stacioniranih vojnika, izuzev manjeg broja onih prisutnih u Kuparima, Roti, na Pelješcu i Prevlaci. Sredinom 1991. u Rašici smješten je, dodaje, Zbor narodne garde koja je došla iz Zagreba. U međuvremenu u Konavlima osno vana su dva pričuvna voda ZNG-a – jedan na Grudi, a drugi u Čilipima. Jedan dio čilipskog voda je bio stacioniran u selu Dubravka gdje je bio i Vulić s još 20-ak kolega kojima je zapovijedao. Samo trojica od njih su bili aktivni policajci te su ostali bili pričuvni. Njihova zadaća je bila nadgledanje prometnice Trebinje – Grab – Dubravka – Herceg Novi. Ona je vodila prema jednom od najjačih vojnih uporišta bivše države. Čitavo vrijeme pratili su kretanja Jugoslavenske narodne armije, govori nam, te se pripremali za eventualni ratni sukob, mada iz vojne perspektive, kaže, nisu raspolagali s Bog zna čim. Nisu bili vični oružju, niti su imali vojnu naobrazbu. Svatko od njih imao je osobno naoružanje – pušku i pištolj te jedan borbeni komplet streljiva, a nasuprot njih tog prvog dana rata na južnom bojištu pojavili su se mitraljezi, minobacači, topovi, vojna avijacija i brodovi, što je i zapisao u svojoj knjizi ‘U svitanje pomrčina’.
— Tog jutra, 1. listopada 1991., digao sam se oko pet sati. U sedam smo se trebali spremiti za ići zamijeniti kolege koji su tijekom noći bili na položaju. Međutim, nazvao me jedan od mojih i rekao mi je: ‘Zapovjedniče, počelo je!’. Kombi koji je trebao doći po nas vratio se bez ljudi jer su svi morali ostati gore. Kad sam i ja stigao, imao sam što za vidjeti. Na brdu Bjelotina s njihove strane bio je čovjek na čovjeku. Došli su sa 74 kamiona i prethodnicom samohotke. Bilo ih je k’o mrava. U tom momentu promislio sam hoće li itko od nas preživjeti ovaj dan – prisjetio se zastrašujućeg prizora za DuList Vulić.

— Dok su silazili u kotlinu vozilima, rubovima brda su se kao gusjenice u špaliru kretale kolone vojnika. Dolazili su prema nama u jednom, drugom, trećem valu… Nije ih se moglo prebrojiti. Sigurno ih je bilo barem dvije ili tri tisuće. Nas je bilo u vrh glave desetak policajaca i desetak pripadnika voda ZNG-a. Počele su padati granate. Metar po metar bile su sve bliže. S njima su orali zemlju. Tko nije osjetio miris baruta i zemlje, taj nije probao rat. Kad su stigli do puškometa, onda je krenulo puškaranje – pripovjeda naš sugovornik.

— Dozivali su: ‘Daj, ujo baci tu pušku i priđi ovamo. Nitko vam neće ništa!’ i slično. To je trajalo sve do noći. Preko radio stanice tražio sam od minera da se digne u zrak put kojeg smo prethodno minirali. Željeli smo ih odsjeći ispred i iza kuda su prošli kako bi ostali u džepu. Međutim, miner mi je javio da to jednostavno ne može napraviti induktorom jer je očito granata negdje prekinula kabel. Kako su već prešli jedan dio prema nama, a na našem položaju je bilo ukopano oko tona eksploziva (krmača) pod brijegom u usjeku, osobno sam ga ručno aktivirao – iznosi.

— Uspjeli smo ih zaustaviti nakratko, no već drugi dan su s ralicom sa samohotkom sve izgurali – kazuje Ante Vulić. Iako se bojao hoće li dočekati zoru, tumači nam, prošli su, moglo bi se reći lišo. Samo je jedan policajac uganuo nogu, no zarobljen je pripadnik Zbora narodne garde koji je odveden u Bileću i kasnije u Morinj. Također, jedan je dobio metak u bedro dok su dvojica koja su im trebala donijeti novo streljivo ozlijeđena od granate – jedan u petu, a drugi u leđa. Streljivo iz tog razloga do njih nikad nije došla što će se poslije pokazati spasonosnim, otkriva nam.

Spasila ih je magla i dragi Bog

Drugog dana listopada oko 10 sati kad su ih neprijatelji okružili, odlučio je razdvojiti ljude kojima je zapovijedao. Nadali su se proći im iza leđa te se na taj način spasiti zaobilazeći agresorske jedinice. No, spasila ih je, tvrdi, magla koja je bila toliko gusta da su se jedva mogli razaznati. S dijelom suboraca vratio se potom do stacionara i s kombijem kojeg su ondje bili ostavili, krenuli su prema Grudi. Dok su se na nju spuštali, preletjeli su ih vojni avioni koji su prethodno granatirali aerodrom u Čilipima. U isto vrijeme sa svih strana pucalo se na avione.

— Jedan od njih je najvjerojatnije pogođen jer je za sobom ostavio crni dim. To u kasnijem prepričavanju nitko nije uzeo za ozbiljno, ali 1992. kad smo se vratili, pronašli smo oboren avion na predjelu Debelog Brijega. Dolaskom na Grudu nismo pronašli ni žive duše pa smo produžili za Čilipe gdje je bio pričuvni stacionar ZNG-a. Ni tamo nije bilo nikoga. Saznavši od mještana da su se branitelji okupili u Komajima, vratili smo se tamo. Tamo smo zatekli većinu Konavljana, ali zapovjedništva nije bilo nigdje. Plakao sam od muke. 15 kilometara povlačili smo se bez ispaljenog metka. Kad danas razmislim, sva sreća da je bilo tako – tumači.

— Trebao bih zahvaliti onome koji nam nije donio novo streljivo. U najboljem slučaju pola bi nas gore poginulo, a ostali bi bili zarobljeni – ističe naš sugovornik. Prvi put u 48 sati sreća ili Bog, spasio mu je život. Jednako će mu se dogoditi istog dana popodne kada je dobio informaciju kako je jedna njihova grupa koja je krenula na ćuku na Resnici, a s koje su namjeravali izvući topove Zbora narodne garde ‘zaglavila’. Upali su u zasjedu pa im je on s tek trojicom kolega koji su se dobrovoljno prijavili odlučio pomoći. Kad su stigli u Mikuliće ponovno ih je dočekalo prazno selo, a u provaljenoj trgovini na pultu stajale su ‘ganz’ nove vojničke čizme.

— Sa mnom je bio kolega od dva metra kojemu su jadniku od hodanja otpali potplati na policijskim cipelama i dobro su mu došle pronađene čizme. Dva dana nismo ništa jeli pa smo sa sobom uzeli mortadelu koju smo našli na polici. Kad smo izašli, čuli smo kako netko viče: ‘Ruke uvis!’. Uvijek sam nosio pušku preko ramena, okrenuo se i počeo pucati. Nisam znao ni u koga, ni jesam li ih uspio pogoditi. Vidio sam trojicu jugo vojnika koji su krenuli u trk među kućama, a mi za njima. U to se pojavilo par pripadnika Zbora narodne garde. Jedan od njih je bio brat mog suborca – govori.

— Ušli smo u šumu i kroz glavu nam je prošlo da se moramo vratiti. Usput, iz obora smo pustili stoku koja je bila zatvorena. Preko radio stanice tada sam ponovno obratio nepoznati glas pozivajući: ‘Dođite na Resnicu, na Resnici nema problema’. Odgovorio sam im da ih čekamo u mjestu, neka krenu prema nama jer u selu nema nikoga nego nas. Nakon pola sata nije bilo nikoga, niti se itko više javljao na radio stanicu s kojom smo komunicirali. Poslije toga smo se povukli prema Komajima gdje su nas čekali ostali suborci, a za one na Resnici naknadno sam nakon dužeg vremena saznao da su zarobljeni i odvedeni za Morinj– iznosi Vulić.

— U Komajima su me trojica suboraca koje je poslao načelnik Policijske uprave Konavle Đuro Korda odveli u njegovu kuću. Tada mi je dano do znanja da preuzimam čitavo zapovjedništvo obrane Konavala. Nisam znao koga, ni što imam raspolaganju od ljudstva jer je dobar dio bio u rasulu. Bili smo kao orkestar bez dirigenta kako mi je izjavio načelnik Korda – zaključuje naš razgovor tadašnji zapovjednik obrane Konavala Ante Vulić. Iako se isprva protivio odluci, nju je prihvatio te ga je načelnik Policijske uprave Konavle Đuro Korda otpustio s riječima: ‘Do daljnjega imaš sve ovlasti na terenu i nad ljudima’.

Iz tiskanog izdanja DuLista od 29. rujna 2021.

Du list