Ne, ne stanite gospodo, prodajete maglu..

Dan 10. srpanj 2010. godine otvaranje postava muzeja Domovinskog rata obrane Dubrovnika

u tvrđavi Imperial na Srđu (simbol obrane Dubrovnika). Službeno među prisutnima nalazim se ispred Policiske udruge branitelja PU Dubrovnik 91., sa nevjericom i razočaranjem promatram spomenuti postav. Neshvaćam, nejasno mi gdje se nalazim o čemu se ovdje radi?

Suzdržavam se od bilo kakva komentara, bjesan napuštam nekad prisjećam se jednu od glavnih utvrda Domovinskog rata u ovomu Gradu. Kao i tko zna koliko puta u životu dostojanstveno odradim taj dan, kako u jutarnjim satima tako i u popodnevnim prilikom otvaranja nove vučnice od grada do Srđa, sa iznimkom da nisam u popodnevnim satima obilazio postav muzeja Domovinskog rata, kada su to činili visoki uzvanici sa proslave.

Teška je noć sa subote na nedjelju (10/11. srpnja. 2010. godine), nema sna, vrte se neki filmovi iz 1991. godine i dalje, nemogu zaspati. Ponovno tenkovi bruje, čuju se rafali, granate padaju, redaju se poginule kolege na mome ekranu, čujem dozivanja, ponavlja se Prapratno, Ljuta, Radovčići, Popovići, Čilipi, Cavtat, Župa dubrovačka, Bosanka, Orkanski Visovi i magistrala, sam Srđ, granatiranje grada, ponovno ulazak u zapaljenu Župu, desant na Cavtat i dolazak na državnu granicu od Prapratna do Prevlake. Gledam, a svjesan nisam da sanjam raskomadana tjela poginulih suboraca. Svakoga raspoznajem, sa svakim ranjenim ponovno pričam, ponovno vičem tražim pomoć za ranjene. Budim se u polumraku sobe, mokar, uznojan, žedan, preplašen, na kraju bijesan jer to je još samo jedan od snova. Shvatim da sam u svojoj sobi sam, samo je supruga pored mene budna zabrinuta, briše mi orošeno čelo.

Ustao sam rano, ne pijem ljekove, obavim higijenske navike i izlazim iz kuće. Moje odredište ponovno Srđ. Polako vozeći uspinjući se od magistralnog puta preko Bosanke, prisjećam se svakog detalja od 1991. godine koji me vežu uspomenama, moram priznati jadno se osjećam. Stao sam pored spomen obilježja zar to zaslužuju Vedran, Hamdija, Franci, Željko, Antonio, Željko i mnogi drugi..... zar su svoje živote dali da bi netko sa njima manipulirao. Zašto to dozvoliti prelomilo se u meni, nastavim put do Srđa.

Ulazim na vrata muzeja, nekoliko stranih državljana obilazi izložbu ratnih eksponata ili kako da ih nazovem, neznam. Silazim niz neprimjerne tom objektu drvene skaline, osim ukoliko nisu htjeli dočarati kako je to nekada izgledalo. Na dnu me dočeka mladić po ničemu vidnom da je tu uposlenik te ponudi kartu (ULAZNICU) komadić papira sa utisnutim pečatom pisanim slovima „Dubrovački muzeji DUBROVNIK“ Ispod otisnuto ULAZNICA Kuna …. Broj… , rukom ispisano 15 kn- i 7687 (broj ulaz.) . Bez riječi platim istu te se uputim u razgledanje, bez žurbe, bez smetnje sam sa sobom i svojim mislima.

Nakon puna dva sata razgledanja napuštam nazovimo „Muzej“, u još većem bunilu nego protekle noći. Dan prolazi kao i svaki drugi sparan, za mene veoma težak, ne podnosim vrućinu, još k tomu sve ovo što sam vidio (kojom srećom da nisam), ali nije svako zlo za zlo. Nervoza čitav dan, tražim samoću, nije mi do priče, nezainteresiranost za ono što se dešava oko mene. Neko čudno stanje.

Pada mrak, već je podmaklo vrijeme na satu, na televiziji sami neki dosadni filmovi, meni se ne spava. Dolazi još jedna nesana noć. Ostajem sam jer već su svi duboko u snu. Nikako da smetnem sa uma doživljeno u zadnja dva dana. Odjednom ideja, spas, olakšanje, hvata me želja za pisanjem, sjedam za računalo. Odjenom sve ono što je u mislima želim da proguta tastatura na stolu, želim to na ekranu, hoću da sve zabilježim strah me da mi nešto ne promakne. Smišljam kako na koji način početi, nesvjesno štivo se širi preko ekrana a još uvjek ništa nisam rekao.

-Postav muzeja koji sam toliko dugo analizirao zbog kojega zadnje dvije noći ne spavam je obična blamaža, sramota, falscifikat, prevara, laž, psihopatsko zlo pojedinca ili više njih. Kako ga nazvati? Nisam dovoljno u ovom trenutku skoncentriran da mogu prosuditi u navali bujica nezadovoljstva, nevjere da se takvo što moglo uraditi. Kome to služi za čiju se „čast“ to radilo, zašto iskrivljivati povjest od nas samih sudionika iste, po čijem „nalogu“.??

Licemjerno je predstavljanje povjesti Domovinskog rata na području negdašnje općine Dubrovnik, pa može se reći i na podrčju čitave Domovine gdje su prve žrtve upravo bili djelatnici policije, nažalost to se nemože promjeniti. Ma prisjetite se prva žrtva domovinskog rata je policajac Josip Jović, koji je svoj mladi život ugradio u temelje ove države. Sramotno je zaboraviti da su u našoj općini prve žrtve Domovinskog rata upravo pripadnici MUP-a, koji su uglavnom držali prve crte obrane onako kako su znali, mogli i imali hrabrosti. Moram napomenuti da nema organizacione jedinice u policiji 1991. godine koja nije imala svoj obranbeni borilački zadatak, mora se priznati i znati za planove obrane, svega ostalog kao i planova evakuacije i zbrinjavanja stanovništva (civila zaštita u sustavu MUP-a, kao i vatrogasne jedinice) koji su imali svoje zasluge. Svi ti planovi su korišteni kako tada tako i kasnije nastankom prvih postrojbi Hrvatske vojske.. Pa i sama HV-a nastaje većim djelom od djelatnika policije iz kojih crpi svoj rukovodni kadar u dobrom djelu, ma komu se to sviđalo ili ne. Zbilja je licemjerno, sramotno, mogu reći neodgovorno, nepromišljeno od strane pojedinaca ni jednim slovom „P“ ne spomenuti „POLICIJU“ u čitavu ovom postavu „Muzeja“.

Zna narod, znaju oni koji su još uvjek medju nama, tko, kako, kada, zbog čega, kasnije je učestvovao u obrani ovih prostora.

Nebi htio da se nakrivo shvati. Bilo je i drugih postrojbi o kojima sada nebih širio moje „štivo“ , ali nitko od njih nije zapostavljen, izostavljen, nespomenut, nepriznat.

Moram se vratiti na sam početak obrambenog Domovinskog rata ma koliko on bio bolan za pojedince, ma bolnija je današnja istina koja nam se predstavlja. Ono od čega smo nastali sve je „MAGLA“ ili je barem pojedincu i tako žele prikazati da bi sebe i druge utopili u tu istu „Maglu“ iz koje smo izniknuli, sa kojom se sada dičimo, predstavljajući svoja junaštva, hvalisajući i veličajući samo sebe i nikoga drugo. Uzimajući sve zasluge samo za sebe i tako ih prenositi budućim naraštajima mogu samo beskičmenjaci, ulizice, profiteri. Pa se pitam što time dobivaju, lažući same sebe i sviju nas koji znamo da to nije tako, dali smo svi slijepci ispranih mozgova, izbrisana sjećanja. Na kraju tko smo mi ako nas pojedinci kao aktere prikazuju u sasvim nekom drugom svijetu. Dali smo svjesni onoga što se oko nas dešava, kako nas se predstavlja, na kraju ispada da smo mi ti koji smo izmanipulirali sve ovo oko Domovinskog rata. Razgledanjem i prikazom u „Muzeju“ vidljivo je da smo imali organiziranu Hrvatsku vojsku, koja je znala svoj posao.

Netočno ma tko god je autor, direktor, kustos ili neznam već kako se zove odgovorna osoba, ove postave, netočno je prikazana povjest iz Domovinskog rata. Ako već nisu upoznati sa novijom povjesti trebali su dati se truda pa se raspitati kod još uvjek živih sudionika ili je pak sve skupa to nečija privatna „IZLOŽBA“, koja je usput rečeno sramotno, u neprimjernim uvjetima postavljena i prikazana. Na sramotu svih nas poglavito grada i njegova rukovodstva, moguće bolje bez nje (izložbe), nego onakve kakva je.

No nije to samo u ovom slučaju da je zapostavljena policija. Izgradjivani su spomenici, napravljena je spomen soba, da svuda su slike poginulih i njihova imena, da nebi bilo zabune moguće samo radi broja jer nema obilježja ni naziva postrojbi kojoj su pripadali.

Pa da nebi bili zapostavljeni za sada, podignuli smo se na noge unatrag dvije godine, mi preživjeli policajci učesnici Domovinskog rata i osnovali svoju Udrugu. Puni energije i dokazanog domoljublja krenuli u prvi projekt izgradnju spomen obilježja. Ipred PU Dubrovačko-neretvanske, na spomen naših poginulih kolega podignut je spomen za iste u liku sv. „Mihajla“ svetca zaštitnika policije. Ništa nebi bilo čudno u tome, rekao bi svatko od vas koji ovo čita da u poleđini svega ponovno nestoji jedna „harakiri“ gesta, bilo da je politička ili osobna ali u svakom slučaju nerazumna od strane rukovodstva ovog grada. Naime na zatraženoj financiskoj pomoći, opravdanje su našli u „ recesiji“, ja osobno neznam i nisam ni za vrijeme Domovinskog rata znao za „recesiju“. Mogao bi se sada pitati tko nas je doveo u tu „recesiju“, smatram trenutno da je bezpredmetno, ali tada nekoliko kuna nebi uskratilo zadovoljstvo u voznom parku i domjencima kao i drugim izdacima ove vladajuće garniture.

Da smo kao Policiska udruga branitelja PU Dubrovnik 91.- nepotrebni, suvišni za rukovodstvo ovog grada, bez obzira koga predstavljali i koliki broj članstva imali, dokazali su sufinanciranjem udruga i riješavanjem prostora za udruge gdje smo pogađate debelo na zadnjem mjestu ili nas uopće nema na spisku. Da mi smo deklarirano u našem Statutu naglasili da smo neprofitabilna, nestranačka udruga, zbog toga nećemo i ne želimo poimenice nikoga prozivati.

Osobno sam sebi dao za pravo da se na ovaj način mogu oglasiti jer pripadnošću bilo kao nekadašnji djelatnik PU Dubrovačko-neretvanske bilo kao član Policiske udruge branitelja PU Dubrovnik 91. nisam se zavjetovao na šutnju.

Nepravda je jedna od težih boli za vijeka čovjeka.

Ante Vulić