Kolektivna amnezija...

Nedavno napisah članak objavljen u tjedniku Glas grada pod nazivom „Nisam se zavjetovao na šutnju“,

(naš članak: Ne, ne stanite gospodo, prodajete maglu..) podnaslov je puno znakovitiji „koliko god Domovinski rat bio bolan za pojedince, bolnija je današnja istina o njemu koja nam se predstavlja“.

Nastojeći prikazati koliko sam znao, umio i dočarati čitatelju moje doživljavanje muzeja Domovinskog rata i njegov izgled, kao i ozbiljnost pristupu zadanoj temi samog muzeja, s obzirom da se radi o novijoj našoj povjesti gdje nije trebalo kopati po arheološkim iskopinama da bi se sklopio vjeran prikaz istog. Očekivao sam burnu reakciju pojedinaca koji su se mogli prepoznati u narečenom tekstu bilo da se radilo o političarima ili nekim drugim koji imaju zasluge u prikazanom. No pošto su izostale reakcije jer je nastupila „Kolektivna amnezija“ ne samo da su pojedinci zaboravili kako je započeo Domovinski rat na ovom području, već su zaboravili i pustili zaboravu da su oni krojili noviju povjest. Što reći o aktuelnoj vlasti koja nas na svaki mogući način želi i pokušava vratiti na negdašnji zaostali Balkan, iako tamo teritorijalno pripadamo ali samo teritorijalno. Po kulturi i življenju sigurno je da smo daleko bliži Europi gdje smo uvjek i pripadali, a ponaosob Dubrovnik. Pa kako je moguće da se u „Atomskom dobu“ jedan muzej zatvara sklepanim drvenim šticama, da su prozori istog zatvoreni na više mjesta razderanim najlonskim folijama. Eksponati ako ih tako možemo nazvati su dostupni na dodir svakom posjetitelju , posebno se to odnosi na izložene zemljopisne „iscrtane“ karte , na koje svaki dobronamjernik može dodati svoj položaj u naznačenom vremenu Domovinskog rata. Moguće da nije ni luda ta ideja, samo bi trebalo ostaviti pribor za pisanje negdje pri ruci, bilo bi novih satnija i položaja sa raznim imenima pojedinaca (što nije zabilježeno do sada) tako da je i najvećem laiku uočljivo o kakvim se zemljovidima radi.

„Kolektivna amnezija“ je nastupila i kod sudionika Domovinskog rata bilo da se radi o samim neposrednim učesnicima (što je još žalosnije) ili da se radi o pučanstvu koje je svjedok svega onog što su pretrpili i doživili tijekom Domovinskog rata. Ispravljaju se povjesne neistine iz drugog svjetskog rata, narod je napokon progovorio o Bleiburškoj tragediji, Orsuli, Daksi, Jazovki i svim drugim krvničkim mjestima nad Hrvatima, povjest polako mjenja stranice jer istinu imaju i oni drugi čiji glas je u krvi gušen godinama.„Kolektivna amnezija“ nije se smjela dogoditi niti dopustiti radi slijedećih pokoljenja. Neznam tko će ispravljati iskrivljenu povjest iza nas kada mi to nismo u stanju. Svjedoci smo, a nijemo promatramo bez reakcije, bez pokušaja da kažemo istinu.

Dana 15. srpnja u našem susjedstvu gradonačelnik Trebinja Dobroslav Ćuk (kako lijepo ime ima, ali prezime je zlokobno) na sastanku o poboljšanju prekogranične suradnje i lakšem pristupanju fondovima EU-a, u svom govoru je dao do znanja da bi dubrovčani trebali tražiti oprost za granatiranje Trebinja tjekom Domovinskog rata. Što treba na ovo dodati osim da predstavnici Hrvatske strane su ostali nijemi na to bez reakcije jer svih skupa je zahvatila „KOLEKTIVNA AMNEZIJA“.

Na kraju postavlja se pitanje tko je taj da nas zastupa kao branitelje, građane, ljude, narod i državu kada je nastupila kolektivna amnezija.

Ante Vulić