Na Bosanci odana počast poginulim dubrovačkim braniteljima.

Povodom obilježavanja 20. obljetnice pogibije hrvatskih branitelja, kod spomen-obilježja na Bosanci,

položeni su vijenci i zapaljene svijeće.

Počast poginulim braniteljima odali su predstavnici Udruge roditelja poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Udruga udovica poginulih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Policijska udruga branitelja PU Dubrovnik 91., HVIDR-a Dubrovnik, Udruga HRM, predstavnici ostalih Udruga proizašlih iz Domovinskog rata, MO Bosanka, PU dubrovačko-neretvanska, grad Dubrovnik i Županija dubrovačko-neretvanska.

Riječi molitve uputio je don Jozo Njavro.

Okupljeni su se ovom prigodom prisjetili devetorice poginulih pripadnika Hrvatske policije i vojske koji su krajem listopada i početkom studenog 1991. godine stradali u borbama sa srbočetničkim agresorom na širem području Bosanke.


Sjećanja ratnog zapovjednika obrane Bosanke gospodina Ante Vulića:

„Franci, tutnjava topova, prasak granata, koliko li će nas još izginuti? Koliko će prijatelja, suboraca danas se oprostiti od nas? Sudbina je htjela da si među prvima. Što reći na rastanku, ne nije ovo rastanak, TI si i dalje i biti ćeš sa nama.“

Ova postrojba je ustvari bila sastavljen od policije, pričuvne policije, jedinice Centar, pilara, specijalne policije, dragovoljaca, maloljetnih branitelja pa i nekih studenata koji su došli iz Zagreba da bi se pridružili braniteljima, među nama je bio i jedan Holandez koji je bio veoma simpatičan sa svojim naglaskom i govorom hrvatskog jezika. U ovakvom sastavu mnoge od njih prvi puta vidim tako da većini ne znam ni ime, pokušavam sa svakim od njih uspostaviti bliži kontakt kroz razgovor dižući im moral svojim ponašanjem i odlučnošću da se održimo i suprotstavljamo neprijatelju…….

„Vedrane, uvjeren sam da tvoja žrtva je žrtva za nekog drugog, trećeg, ne znam. To je žrtva za nas, moguće za mene, moguće za nekog tko zna gdje. Ti si jedan od onih koji se žrtvovao, da bi mi mogli živjeti. Ti si se darovao za nas. Hvala ti!“

Nakon što sam se puzeći dovukao do zida koji je već bio siguran zaklon makar što se tiče puščane paljbe, opazih uz vrata kroz koja sam skočio sa jedne strane Nikšu, držao se sa obje ruke za lice dok je krv curila kroz prste obje ruke. Pritrčao sam istomu te iz džepa izvadio jedan zavoj sa kojim sam nastojao da mu pokupim i zaustavim krvarenje sa lica oko očiju iz više posjekotina.….

„Željko, Antonio svaka kap prolivene vaše krvi, novi je izvor pitke molitve, misli sjećanja na Vas. Vaša žrtva je žrtva za spasenje nekog drugog nevinog. Vaš život, ugrađen sa ostalim životima položenim na oltaru Domovine,sačinjava povijesne bedeme i temelje budućnosti. Vi ne može nestati, Vi i dalje živi tu među nama u vječnosti sa vašom mladosti.“

Po pričanju suboraca u kasnijim prepričavanjima pokupio sam što je bilo oružja oko mene i pošao putem u pravcu tvrđave na Srđu. Navodno sam naišao na nekakav odbačen motor kotač pored puta, kojega sam upalio te se u par navrata provozao asfaltnim putem dok su meci prštali oko mene sve dok me netko od suboraca nije oborio i odvukao u zaklon. Bio je to Ivan koji se čudio što se sa mnom događa, iskreno ni danas se tog detalja ne sjećam u potpunosti iako u pričama naviru sjećanja, ali sve nekako maglovito. Sjećam se da su nedaleko puta ka Srđu na jednom ravnici ležala tri trupla krava, koje su bile pogođene granatama....