Kolumna Đoko Rašić

Baš je za mene počela nekako tmurno 91. godina. U 1. mjesecu umire mi otac, onda krvavi "Uskrs" pa onda "Borovo naselje" - poginuše naši policajci. U zraku osjetim rat, ljudi oko mene nekako se promjenili, svi malo rezervirani ali osjeća se veliki nacionalni naboj. S obzirom da imam neispravnu pušku ("Pap"), negdje u sedmom mjesecu 91. dolazim u policijsko skladište i od kolege, koji nas je godinama opskrbljavao sa streljivom i policijskom opremom, tražim da mi zamjeni pušku. On mi kaže da nema oružija u skladištu što me je još više bacilo u depresiju, a rat samo što nije počeo na našem terenu (to je za neke druge teme). Negdje u rujnu sjedim ispod košćele na aerodromu sa bivšim kolegom (prešao na onu stranu), avioni dakako ne lete, a naš razgovor teče ovako "Što bi ti uradio da sada ovdje dođe vojska" pita on mene, a ja mu odgovaram „a što će ovdje vojska, ovdje smo mi policajci, a kada bi oni došli ovdje ja bi pucao po njima“. On me začuđeno pogleda i pita „stvarno bi pucao?“ našto sam ja odgovorio „stvarno“ i tada je naš razgovor bio završen. Drugi ili treći dan on je pobjegao na drugu stranu. Svaki dan radim, u Slavoniji se žestoko puca, a nemam kontakt s majkom i sestrom koje su u Slavoniji. Ovdje se osjećam izoliran od kolega, naravno nevjeruju mi ali i razumijem ih. Posebna postrojba za djelovanje na aerodromu priprema se za odbranu, nadao sam se da ću tu upasti ali nisam. Toliko sam radi toga razočaran, mislio sam da ću eksplodirati. Sjedim sa svojim ratnim prijateljem Marijanom pod košćelom kod taksi stajališta na aerodromu i pričamo „Marijane zar smo ja i ti nesposobni da bi bili sa onom ekipom“, a on mi na to odgovara „Nismo, nego smo nepodobni“ (ovo je isto za neka druga pisanja). Dan prije nego sto ce početi rat u Dubrovniku dogovaram se sa ženom da odem u Komolac po plin ja joj govorim da cu sutra. U jutro negdje oko 06,30 sati 01.10.1991. godine probudi me nekakva kao grmljavina, a taj dan sam trebao raditi noćnu smjenu u Zračnoj luci. Izadjem na balkon da vidim kakvo je vrijeme, a ono sunčano ne može biti ljepše. Nista mi nije jasno a ono tutnjava samo takova. Izašao sam van ispred svoje zgrade da vidim sto se dogadja. U tom trenutku jedna granata je pogodila jednu zgradu do moje koja se nalazi u nizu. Shvatio sam tada što se dogodilo, vratio sam se u svoj stan, obukao uniformu i spustio se do Opskrbnog centra. Ljudi moji koja je to panika bila medju gradjanima, ali neću sada o tome. Neznam koliko sam se tu zadržao. Tu je bio i moj kolega Kemo koji je meni bio šef smjene na aerodromu pa ga pitam što će mo mi, a on mi odgovara da čekamo doma i da ćemo dobiti upute što treba raditi. Vračajući se doma od Opskrbnog centra, na predjelu "pijaca" panika, iz grada sa "golfom II" dolazi Tvrtko Rakar i kada je me vidio staje i hoće da mi se javi. Izlazeći iz auta u ruci je držao automat onaj "Slovenski sa okruglim šanžerom" i počeo vikati „Đoko pali su Bani četnici idu prema Grudi“. Bio sam udaljen pet metara od njega, stojeći na stepenicama na "pijaci". U to trenutku nenamjerno ili ti nehotično njegov automat je opalio rafal, a pet metaka je bilo ispaljeno tik pored mene u beton. I danas tu imaju tragovi tih metaka. Ljudi moji skamenio sam se, ali sam se odmah i pribrao te mu rekao „Daj Tvrtko jebo te taj automat makni to odavde“. Tvrtko je pošao doma i ja također. Dobio sam informaciju da se kroz Komolac ne može proći jer se raketira trafostanica te da se, zajedno sa kolegama koji trebaju taj dan raditi, uputimo u Staru Mokošicu na mul. Tu nas je trebao naš gliser pokupiti i prebaciti na drugu stranu u Sustjepan gdje će nas Đjuro Šveljo sa kombijem odvesti na posao u Zračnu luku. Dolaskom sa gliserom u Sustjepan, izlazeći iz glisera oskliznuo sam se i pao u more te tako mokar u kombiju, zajedno sa ostalim kolegama, došao u Zračnu luku na posao.

Dolaskom na posao zatekao sam tamo i druge kolege koji su trebali raditi noćnu smjenu. Normalno, iako je bila tmurna atmosfera prvo je počela zafrkancija na moj račun zbog toga sto sam upao u more, koju sam i ja sa odobravanjem prihvatio. U Zračnoj luci, u svom ormaru, pronašao sam neke dijelove od uniforme pa sam se presvukao, a obukao sam i jednu jaknu što je nosila naša Specijalna policija, tada u to vrijeme. Dao mi je jedan naš kolega koji je tjekom dana napustio postrojbu Spec. policije i došao k nama sav izbezumljen od straha. Dobro sada sam kompletirao uniformu koja je bila sve samo ne prava uniforma Hrvatskog policajca. Sto ću sada, pušku nemam, samo pištolj (jer kao što sam i naveo bila je pokvarena), sjetio sam se i zajedno sa Vitom Bajcem provalio u ormar bivšeg kolege "Dučića" koji nas je prije dan ili dva napustio i prešao na drugu stranu. S njegovom automatskom puškom bio sam jači od stotinu tenkova, a vjerujte mi ovo sto pišem takav osjećaj i takav naboj u meni je bio da sam mislio da ih sam mogu pobjediti. Tjekom noći nista se nije događalo sve do ranih jutarnjih sati.

Naime 02.10.u ranim jutarnjim satima razdanilo se, sada smo se okupili svi i ljudi koji su trebali biti kao jedna postrojba koja je trebala braniti Zračnu luku. Oni su bili smješteni u skladištu Zračne luke gdje su danas prostorije "Dubrovnik Airlaina". U daljini je dobro "gruvalo", dobili smo naređenje da kompletno krenemo, vozilima koje smo imali na raspolaganju, u selo Gabrile. Vito Bajac, ja i još neki kolege upalili smo kombije koje smo imali na raspolaganju i krenuli smo ka Gabrilima. Ja sam vozio smeđi "Wolksvagenov" transporter na kojemu je pisalo "Aerodrom Dubrovnik". Prolazeći preko Zvekovice prema Gabrilima okolo je gorjela šuma i raslinje koje se je zapalilo od udara granata. Drvene pale, neke od njih bile su srušene i žice od struje bile su nam po putu grozno za vidjeti. Dolaskom u Gabrile smjestili smo se u garaži jednog starijeg mještanina nedaleko od kapelice i groblja u Gabrilima. Tamo smo se svi smjestili, Tonči Glumac, naš zapovjednik, zajedno sa Tončijem Režićem i Vitom Bajcem, dogovorili su se i odredili ljude koji će na groblje ići stražariti, a mi ćemo biti u garaži i do daljnjega čekati upute. Neko vrijeme oko nas je bilo mirno, a mi smo preko "Motorole" održavali vezu. Nakon jednog kraćeg razgovora između Glumca i sefa smjene Kema, koji je ostao sa nekoliko ljudi u "ZračnojLuci", zasulo nas je granatama, mili Bože neznam koliko ih je tada palo oko nas. Normalno mi smo bili u toj garaži da bi jedan kratki period prestale padati. Ja sam sa Zlatkom Marevićem upalio službenog stojadina na kojemu je pisalo "milicija" i pošao po trojicu ljudi koji su bili na groblju na straži, a koji su bili udaljeni nekoliko stotina metara od garaže. Došli smo kod kapelice, tamo su nas ljudi čekali i svih pet se ukrcali u stojadina, a tada je jedna granata pala ne više od 5 metara od nas. Vjerujte mi nikome dlaka sa glave tada nije pala. Do tada nisam bio neki veliki vjernik, ali tada kada smo se vratili u garažu neozlijeđeni mislio sam u sebi "Hvala ti Bože što si nam spasio glavu i Tebe ima Ti postojiš". U garaži je bila upaljena "Motorola", čujem preko nje "Ustaše predajte se govori vam oficir JNA neče vam se ništa dogoditi", uzeo sam neznam kome Motorolu iz ruke i rekao „puši ku... kretenčino“ našto me je Glumac upozorio da ne komuniciramo sa njima, a nakon toga nije porošlo pet minuta opet su nas zasuli granatama. Negdje pred noć dobili smo naređenje da se vratimo u "Zračnu luku" što smo i učinili. Tada taj dan srećom nitko od ljudi nije bio niti ogreben. Provodeči noć u skladištu, gdje su danas prostorije "Dubrovnik AIR..", našli smo neke stare stoljnjake narandžaste boje te smo ih iskidali na komade i te trake stavljali oko glave Marijan Šćapec, ja, Lujo Zoran, Nikša Miloslavić, Miro Marevič i ostali da ih sve ne nabrajam. Mi smo tada bili veći i jači nego Silvester Stalone iz filma"Rambo". Razdanilo se, znam da je tjekom dana u Zračnu Luku došao tada meni nepoznat Varenina koji nas je sve postrojio, održao kratki govor, izdao zapovjedi i naputke ljudima koji su tada bili zapovjednici (Glumac, Ante Vulić). Tjekom dana obavješteni smo da u Komajima ima jedan broj ljudi koji se nalaze u polju te ih treba dovesti kod nas u bazu. Marijan, Vito i ja smo sa tri kombija pošli po te ljude ne znajuči o kojima se ljudima radi. Dolaskom u Komaje, gdje je sve uz magistralu gorjelo, pronašli smo ljude kjoji su bili obučeni u staru milicijsku odoru, neki su i šapke imali na glavi, a ti ljudi su skoro svi bili u šoku. Saznao sam da su to policajci iz Korčule koji su došli u Dubrovnik, a njima je rečeno da idu u Dubrovnik na ispomoč oko regulacije prometa i sl. a dovezli su ih u Konaosko polje i tu iskrcali. Ljudi su meni u kombiju tada rekli da nemaju pojma što im je činiti i da nitko iz Dubrovnika nije bio s njima tko imalo tu poznaje teren. S tim ljudima je zapovjedao neki Šutalo, mi smo ih dovezli kod nas u tkz. bazu gdje su dobili nešto hrane, nekakav grah. Ti ljudi su se bunili, te su uz ogroman pritisak na Glumca htjeli da idu u Dubrovnik. Glumac je popustio te smo ih navečer opet ista ekipa Šćapo, Vito i ja kombijima odvezli u grad i iskrcali ispred hotela Petka. Sutradan sam doznao da su neki od tih ljudi poginuli u Slanome, a neki živi zarobljeni.

Došao je Ivan Varenjina koji je sa nama održao i nekakav nazovimo sastanak i podjelio nam svim okoupljenim zadatke, moja postrojba je i dalje ostala u Zračnoj luci s tim da su nam se pridružila i dva kamiona od civilne zaštite mala Tamića od "DTS" na koji ma su bila ugrađena dva protivavionska mitraljeza 12,9 mm. Vozili su ih pok. Nikša Lučić i Božo Trklja koji su došli iz smjera Grude, a pošto ih je njihova posluga napustila. Normalno pitali su Glumca imali netko od naših ljudi da im popuni postavu, a javili smo se Šćap, ja, pok. Josipović i pok. Dragan Škorgut (mislim da se tako zvao), a isti nam se pridružio dan prije kao civil. Vozači Božo i pok Nikša su nas odmah počeli obučavati kako se s njima rukuje, kako se rastavljaju... Isti taj dan smo mi dobili zadatak da pođemo do Popovića dati potporu Čikoru i njegovim dečkima dok oni pucaju sa minobacačima po Radovčićima jer su četnici već ušli u Radovčiće. Tako je i bilo Čikor i Stanko Manenica su sa civilinim vozilima dovezli minobacače, vjerovatno one 60 mm, ispucali nekoliko granata i vratili se put Grada, a za to vrijeme smo im mi držali odsatupnicu, pucajući po Domu kulture u Radovčićima jer smo imali iformaciju da su se tamo četnici smjestili zajedno sa svojim zapovjednim štabom. Nisu nam odgovarali tada na paljbu pa smo se vratili u Zračnu luku pridruživši se postrojbi koja je u međuvremenu došla u šumu iza igrališta NK"Konavljanin". Kamione smo ostavili u vojnim hangarima što je "JNA" pravila prije Domovinskog rata, te tu smo se kao ukopavali. Isključene su nam bile veze. Negdje oko 15,00 sati vojni avion je nadletio zračnu luku i čini mi se raketirao benzinsku pumpu na magistrali. Pošto je postalo "vruće" mi smo svi povukli se u hangare. Glumac je poslao Tonča Režića do zgrade Zračne luke da vidi kakve su informacije i zapovjedi za dalje. Tonči se brzo vrato i rekao da je zgrada zatvorena i da nema nikoga u zgradi. Glumac je nakon nekog vremena dobio naređenje iz grada da se povučemo na Zvekovicu. Kad je naša postrojba došla na Zvekovicu počeli su se prikupljati neki ljudi, civili, a došao je i Ile Topuzovič sa nekoliko svojih ljudi. Čekala su se daljnja naređenja. U međuvremenu je došao pukovnik Nojko Marinovič kojega je dovezao Medved Stjepan naš policajac. Nojko je sa nama na cesti, kod tadašnje gostionice "KOD RODJAKA", održao krači sastanak te podjelio zadatke što će se raditi, a polako je počeo padati i mrak. Glumac je mene osobno pozvao i rekao „Mi ćemo sada sa kombijima ići u Čilipe, a vi se nakon desetak minuta uputite za nama kamionima". Ile je sa svojim ljudima trebao ići ljevom stranom preko piste, šačica ljudi terit. obrane desnom stranom uz more, a moja postrojba sredinom i u Čilipima smo trebali napraviti crtu obrane. Dečki su s kombijima pošli, a mi smo se po dogovoru uputili desetak minuta kasnije bez upaljenih svjetala. Prvi kamion je vozio pok. Nikša Lučić, sa njim smo bili ja i pok. Dragan, a iza nas u drugom kamionu pok Josipović, Šćap i Božo Trklja. Dolaskom na skretanje za Popoviće, sa magistrale, u mraku vidio sam parkiranu siluetu tenka sa cjevi okrenutom prema zračnoj luci. Rekao sam Nikši "Jebote ovo je tenk". Nikša, vozač mi je rekao "Ma nije, to je slomljeni kamion od naše garde". Nastavili smo dalje još stotinu metara prema Ćilipima, a tada mi je Božo Trklja amblendovao. Rekoh "Stani Nikša". Stao je, a ja sam izašao iz kamiona te pipao po asvaltu nebili napipao tragove gusjenica. Nisam ih napipao, vratio sam se u kamion i nastavili smo dalje prema Čilipima. Dolaskom kod table Čilipi preko naše strane ceste bio je izvaljen jedan dub koji je preko dana gorio. Zaobišli smo ga i dolazeći do raskrižja, kad se skreće prema stadionu, vidio sam svjetlo baterije koje je dolazilo sa mjesta gdje je danas autobusna stanica. Rekao sam Nikši da stane što je i učinio. Izašao sam iz kamiona i na crnogorskom naglasku začuo glas "Stoj ko ide", misleći da je Ile Topuzović rekao sam "Đoko". Kad je odgovorio „Koji Đoko" počeo sam da pucam iz svoje autromatske puške. Kada sam ispalio jedan okvir, a drugi mi je bio spojen sa prvim, okrenuo sam okvir i ispalio rafalno sve metke iz njih. Tada sam skočio na kamion i počeo da pucam iz "Flaka". Ispalivši jedan metak flak mi je zaštopao, skočio sam iz kamiona te stao iza kuće sa desne strane gledajuči iz smjera Čilipa u smjeru Grude. Tu su već bili pok. Nikša, pok. Josipović i pok. Dragan. Nisam vidio Šćapa koji je kada je počela pucnjava skočio sa drugog kamiona i pošao u granje sa ljeve strane ceste, te puzajuči prema stadionu došao do hangara i kasnije na aerodrom (što mi je kasnije i rekao). Božo Trklja je tražeći sklonište trčeči magistralom od kamiona zalegao u krošnju izgorenog duba preko puta da bi ga nakon petnaestak minuta četnici zarobili (što mi je kasnije i ispričao). Iza kamene kuće gdje smo bili nas četvorica, Nikša mi je rekao „Ja ću poći iza crkve i pucati po njima a vi okrenite kamion“. Ali u medjuvremenu su četnici počeli pucati po kamionima i po magistrali. Pucali su jedno desetak minuta, tako da je to bila strava i užas. Rekoh Nikši „Jebote kamion, spašavajmo glave“. Stajali smo iz kuće sve dok nije prestala pucnjava, kada smo krenuli makadamskim putem prema kući Bakić (iz koje je moj pašanac), te pored njihove kuće do kuće Simović, pa se spustili na put za Popoviće. Idući tako jedno stotinjak metara rekao sam Nikši, koji je na sebi imao uniformu rezervnog kapetana JNA, „Nikša ne idemo dobro, vratimo se nazad, idemo prema Moluntu“. Poslušao me je te smo se okorenuli nazad prema Močićima. Hodajuči tako jedan iza drugoga jedno desetak minuta, Nikša je bio prvi a ja iz njega, odjedanput začujemo glas "Stoj" stali samo, a ispred Nikše na pola metra čovjek sa puškom uperenom u Nikšu, Nikša je počeo nešto mrmljati, a ja sam iza Nikše skočio na čovjeka izbio mu pušku iz ruke te ga srušio na asvalt. Moja automatska puška pala je sa ramena na asvalt, legao sam na čovjeka, a u medjuvremenu sam izvadio pištolj iz futrole i prislonio je čovjeku na slijepočnicu. Nije bio metak u cijevi, a po reakciji čovjeka osjetio sam da je umro u Bogu. Ležeći na njemu, to traje jedno pola minute, kažem mu „Vidiš mogu te ubiti ali mi ne ubijamo, mi nismo ustaše. Kako se zoveš?“ odgovori mi "Naser". Upitah „odakle si“ a on odgovori „ iz "Plevalja". „Bježiš li samnom?“ odgovori „Bježim“ digao sam se sa njega i po mraku pipao po asvaltu da nadjem pušku. Napipao sam Naserovu "PAP" ovku. On je trčao u jednu stranu, a ja u drugu. Više ne vidim ni Nikšu, ni Zorana, ni Josipovića. Trčim kroz jedan šumarak, preko neke metalne ograde i uletim u jednu šupu u kojoj je bila parkirana prikolica za auto. Zavučem se pod prikolicu, a tada je vjerojatno i Naser došao svojima i rekao što je bilo pa je tad počela pucnjava. Mislim da ni kamen nije mogao ostati čitav. Ležim ispod prikolice, pucnjava traje jedno desetak minuta i onda staje. U to trenutku netko je dotrčao u šupu, osjetim jako disanje ali se ne javljam, kasnije sam saznao da je to bio Josipović. Isti je nakon pucnjave pobjegao prema Močićima, došao do kuće Kocelj gdje je pronašao Bajca sa ljudima i rekao im da smo mi svi poginuli. Nikšu su sutradan četnici zarobili na putu jer je ostao ležati, Zoran je pobjegao kopnom do Cavtata. Ležeći ispod prikolice jedno sat - dva vremena, nečuje se pucnjava, izvučem se ispod prikolice i uđem u sjenik odnosno štalu, u kojoj je bilo sjeno za ovce. Uvučem se u sjeno i ostanem u sjenu do jutra. Razmišljajući o svemu, cijeli mi je život prošao kroz glavu, pitao sam se što je sa kolegama, sigurno su svi pobijeni, što će moja djeca bez mene, svakakve gluposti su mi padale na pamet. Na sebi sam imao šarenu jaknu, u džepu dvije ručne bombe, torbicu sa dva okvira municije i "Naserovu" "Papovku". (Naknadno sam saznao da je štala od obitelji Novaković, ista je bila zapaljena, a tamo sam kasnije bio i našao izgorena ona dva okvira iz koijih sam izvadio metke za "Papovku".) Razdanilo se, velika vika i galama. Četnici su tu. Spasilo me je to što nisu išli detaljno paliti, već su išli zauzeti "Zračnu luku". Negdeje oko jedan sat popodne, nečuje se više buka niti grmljavina minobacača. Izvučem se iz sjena u sjeniku, a več malaksao od žeđi, provirim kroz daščana vrata i vidim šipak. Odlučio sam, idem do šipka ubrati koji jer ću crknuti od žeđii. Istrčim, uberem u jaknu dva tri šipka i nazad u sjenik. Nikoga nema. Kada sam se malo okrepio šipkom, izađem iz sijenika i idem južno prema moru. Tu četnici nisu. Nabrao sam pune džepove maginja sa kojima sam se okrijepio. Neznam koliko je sati. Negdje sam oko Popovića, skoro do stjena. Mrak je, uhvatio me umor te sam legao na stijenu i zaspao. Možda sam spavao jedan ili dva sata. Probudila me hladnoća i neki glasovi koji dolaze a nemogu ocjeni sa koje strane. Razmišljam da idem do mora skinut ću se i plivati. Ako idem kopnom neko će me primjetiti i uhvatiti ili ubiti. Učinjeno napravljeno. Ostavio sam pištolj i pušku (zamotanu u jaknu) na stjeni, ušao u more i plivaj. Sreća da je bila bonaca, mirno more, plivao sam, a od maginja sam imao i veliku nuždu (oprostite proljev). U jutro kad se razdanilo doplivao sam do hotela "Croatia". Kad sam se dočepao, sa južne strane, metalnih skala pale su dvije granate nedaleko od mene u more. To mi je bio dobar znak da četnici nisu u Cavtatu. Došao sam do kotlovnice kad imam što i vidjeti. Sigurno petsto ljudi u kotlovnici, ljudi iz okolinih sela iz Konavala. Prepoznao me je Marko Ćumo koi je radio na aerodromu. Onako iscrpljenom dali su mi jednu crvenu trenerku i nekakve tenisice od jednog starog dobrog djeda koji danas sigurno nije medju živima. Ljudi su mi dali toplu juhu topli kruh upravo pečen neznam kako tada sam zaspao na metalnoj ležaljki. Možda sam spavao sat dva vremena probudila me je detonacija. Opet su počele da padaju granate. Pitao sam Marka dali u Cavtatu ima netko od policajaca, a on mi je rekao da su u hotelu „Makedonija“ Josip Bukvić, Stjepo Kušen i još neki. U razgovoru sa Ćumom saznao sam da je Šćap živ i da je jučer došao u Cavtat. Odmah po saznanju da su policajci u hotelu „Makedonija“, pored granatiranja hotela izašao sam van i otišao sam do hotela „Makedonija“ gdje sam našao pomenute kolege.

U hotelu sam zatekao Josipa Bukvića i jednog mladog kolegu mislim da se zvao Jagić. Dečko je to jutro došao negdje sa brda sav isparan i izmoren. Pitao sam Josipa gdje je Stjepo Kušen. Rekao mi je da je u postaji. Nakon nekog vremena i on je došao u hotel pa smo se tada dogovorili da moramo otići odavde jer su četnici na Zvekovici. Preko dana snimili smo jedu barku vezanu kod hotela nju smo navečer uzeli te smo se uputili veslajuči do Kupara. Veslali smo dugo vremena te smo negdje oko tri sata u jutro došli u Kupare te se iz barke iskrcali ispred hotela „Goričina“, zatim smo se jednim malim puteljkom uputili prema hotelu Orlando u Srebrenom. Dolaskom u blizinu hotela opet se začuo glas "Stoj tko ide?“ Stjepo Kušen je rekao policija pa su nam ljudi tada rekli da priđemo. To su bili Savinović i Mario Jakobušić koji je danas poslovodja na benzinskoj pumpi. U razgovoru sa njima saznali smo da je oko hotela Goričina postavljena straža sa našim ljudima a kako smo mi prošli da nas nisu zapazili neznam. Na našu sreću, tko zna što bi se dogodilo da su nas zapazili, možda su spavali. Došli smo u hotel koji je već bio devastiran od granata te se dogovorili sa Stjepom Kušenom, da ćemo tu malo odspavati dok on ode po svoj auto koji mu je bio parkiran u garaži njegove kuće mislim na Populici. Spavao sam možda dva sata tada je došao Stjepo s vozilom te smo nas četvorica otišli put grada. Dolaskom u grad prvo sam pošao do postaje pomorske policije i tu zatekao kolege. Tu je bio i Josipović, Šćapec, Glumac se od sreće sto smo zivi umalo onesvjestio. Odmah ujutro sam otišao do PU (Villa Palma) gdje sam u garaži pronašao adekvatnu uniformu (bio u crvenoj trenerci), a tamo je bilo neznam koliko, ali puno bačenih uniformi što su naše kolege pobacale. Neznam gdje su ti ljudi tada pošli i kako su završili. Strah je strah. Sada sam ponovno kompletan, imam pušku koju sam posudio od Stjepa Kušena kada smo bili još na barci, a opet sam u skladištu dobio i pištolj. Moram napomenuti, Dok smo još bili na aerodromu priključio nam se iznimno hrabar čovjek po imenu Zdenko Pejić kojega smo mi zvali "učo". Isti je po pričanju Bajca i kolega, dok sam se ja borio za goli život plivajući zajedno sa dečkima na Zvekovici, pružio snažan otpor neprijatelju te je to prilikom iz automatske puške sa tromblonom pogodio tenk točno kod gostionice Ante Blaževića, da bi nekoliko dana kasnije poginuo u Župi dubrovačkoj, točnije kod skretanja za Stare Mline. Dečki koji su bili samnom na kamionu, Nikša Lučić iz Župe i Božo Trklja, zarobljeni su pa kasnije i razmjenjeni. Nikša je krajem devedesetih umro, vjerojatno od poslijedica torture u zarobljeništvu. Dragan, mislim da se je prezivao Škorgut, je bježeći kopnom čak pronašao moj pištolj na stijeni gdje sam ulazio u more, on se kasnije priključio specijalnopj policiji pa ju je napustio. Znam da je isti krajem devedesetih umro predozirajući se. Josipović je, kao profesionalni policajac, negde devedesetih pošao u postrojbe vojne policije u Gospić, a dobio sam informaciju da je umro od srca krajem devedesetih. Božo Trklja živi u Dubrovniku, takodjer dosta lošeg zdravlja, a ja i Šćapo smo krajem devedesetih umirovljeni. Toliko o dečkima iz moje ekipe iz Konavala. Onako iscrpljen ali ponovno sa oružijem i u nekoj šarenoj uniformi koju sa našao u garaži „Villa Palme" došao sam u zgradu pomorske policije u Gružu te sam zapovjedniku Glumcu rekao da sad idem u Mokošicu po moju obitelj sa kojom se nisam čuo niti vidio desetak dana. Uzeo sam bjeli kombi od hitne pomoći, kojega su naši dečki prilikom povlačenja sa aerodroma dovezli u grad, te bjeli trgovački mantil od Iva Bratičevića koji je tada radio u trgovini do postaje u Gružu, a koji je danas sindikalni vođa u gradu. Zajedno sa Stjepom Banovcem, pričuvnim policajcem, uputio sam se u Mokošicu i ništa me nije moglo zaustaviti. Dolaskom u Mokošicu vidio sam u skloništu moje zgrade jadne i izmučene ljude odnosno žene i djecu. Pokupio sam moju obitelj, Stjepovu i još neke žene i djecu. Znam da je u kombiju osim mene i Stjepa bilo još sigurno desetero djece sa majkama koje sam dovezao u grad. Oni su ležali jedno po drugome u kombiju, a prolazeći kroz Rožat i Čajkoviće četnici nisu pucali po kombiju. Moju ženu i djecu sam ukrcao na brod, pa sam nakon toga nastavio, odnosno dao se na raspolaganje i nastavio borbu zajedno s kolegama…