Kolumna Braco Elezović

Srijeda, listopad 1, 2008

Kako je počeo rat u Dubrovniku

Na današnji dan prije sedamnaest godina, u sami cik zore, taman kad sam se digao i spremao da idem u mjesnu zajednicu u kojoj je bio organiziran prvi dragovoljački odred a gdje sam taj dan trebao biti dežurni, odjeknule su prve detonacije i označile početak rata u gradu za koji nitko nije vjerovao da će biti napadnut. Nitko osim nas malobrojnih koji smo pokušavali organizirati kakvu takvu obranu juga Hrvatske. Izletio sam ispred zgrade u kojoj sam stanovao i vidio avion koji je prelijetao preko naselja i istresao rakete na odašiljač Srđ. Mlad sam bio, mlad, lud i zbunjen ali kroz mene je prostrujao neki ponos jer ćemo i mi Dubrovčani imati priliku stvarati novu Hrvatsku. O kako sam bio glup. Veselio sam se ratu.

Isto popodne sam s puškom M48 u ruci, pet metaka u njoj i isto toliko u džepu tamnih farmerica, ruksakom koji je već par mjeseci bio spreman i čekao da ga zgrabim i bacim na leđa, malim nožićem i baterijskom lampom upućen u Konavle na prvu crtu. Jedan dio ekipe je upućen na Osojnik, a jedan na Brgat. U Konavle smo išli Miro, pokojni Mario Papac, Robo Curić, još par meni nepoznatih ljudi i ja. Putem smo u nekakvom klimavom i razdrndanom kombiju sjeckali prste na rukavicama, vezivali crne trake oko glave i pjevali bodreći se međusobno i uživajući u činjenici da idemo braniti Domovinu. Bio sam uvjeren tada da će nas u Konavlima dočekati najmanje petsto suboraca te da će nas mještani čašćavati suhim smokvama i rakijom. U kojoj sam zabludi bio.

Kad smo nakon duže vožnje stigli u Grudu dočekalo nas je prazno selo. Nije bilo ni mještana, ni suhih smokava, ni suboraca, ni psa, ama baš nikoga. Uz jedan zid je bio parkiran nekakav automobil na kojem nije bilo kvadratnog decimetra koji nije bio izbušen gelerima. Jedan od ovih koji su bili s nama je otvorio vrata automobila. Prizor koji sam ugledao sledio mi je krv u žilama. Unutra je bio neki civil kojeg je granata zatekla u pokušaju da pokrene auto i pobjegne iz pakla. Ta mi je scena ostala urezana u pamćenje za cijeli život. Nismo stigli niti promisliti što bi sa pokojnikom trebali raditi kad je odnekud iz daljine odjeknula detonacija, a onda skoro istovremeno, uz jedan jezivi „viiiz“, tenkovska granata je preletjela tek nekih metar dva iznad naših glava i eksplodirala u brdu odmah iznad ceste. Bilo je to naše vatreno krštenje. Bio je to prvi susret sa užasom koji će potrajati dugačkih četiri i pol godine.

Rastrčali smo se u potrazi za zaklonom. Stotinjak metara dalje iza neke kuće smo spazili dvojicu specijalaca MUP-a koji su gestikulirali rukama da trčimo prema njima. Samo ih je čudo poslalo k nama mislio sam tad. Jedan od njih je bio moj prijatelj Joško. Pored njih je bio parkiran kombi kojim smo došli. Poslije smo saznali da je selo od jutra bilo prazno a da je samo manja grupa specijalne policije ostala da pokuša spriječiti prodor Crnogoraca iz pravca Debelog brijega. Ovaj dvojac je snimio naš kombi i pošto su znali da idemo direktno u pakao, pred tenkovske cijevi, zaustavili su kombi u povratku te potrčali prema nama da nas maknu sa čistine na kojoj smo se našli. Da smo ostali još par sekundi vjerojatno bi nas zadesila ista sudbina kao onog nepoznatog čovjeka u izbušenom automobilu jer druga je granata pogodila sami rub kuće, metar daleko od izbušenog automobila. Čim smo stigli u kakav takav zaklon ubacili smo se u kombi i punim gasom uputili u Čilipe gdje je trebao biti krizni stožer i zapovjedništvo obrane Konavala, međutim po dolasku u Čilipe, gdje smo našli tek nešto stanovnika naoružanih lovačkim puškama, shvatili smo da smo u stvari mi, uz one specijalce i ovih nekoliko stanovnika, jedini branitelji ovog dijela dubrovačkog ratišta. Zapovjedništva nije bilo nigdje. Točnije, već su se bili razbježali prema Cavtatu i Dubrovniku.

Iz Čilipa smo poslani u Konavoska brda prema selu Stravča gdje smo kao pojačanje trebali pomoći pri spriječavanju prodora trebinjskih četnika sa vojnog poligona Grab prema Zvekovici i Cavtatu. U Stravči smo prenoćili da bi cijeli sutrašnji dan proveli na jednoj maloj čuki, smrzavali se, gladovali jer dva dana nismo ništa jeli i čekali smjenu. Promatrali smo pokrete četnika (bili su to prvi četnici koje sam vidio tijekom rata), četničkih tenkova, samohotki, transportera i kamiona. Imali su više tenkova nego mi ljudi pod oružjem, no, vrijeme će pokazat, nisu imali ono što smo mi imali – srce. Negdje kasno popodne tog dana u daljini smo čuli zvuk elise helikoptera. Približavao nam se a pošto smo znali da mi takvo što nemamo te da može biti samo četnički, zgrabio sam prastari mitraljez na kojem je bio ugraviran orao sa kukastim križem i 1939. kao godina proizvodnje, namjestio ga u rašlje jedne grane, ubacio metak u cijev, pri čemu je ručica zatvarača otpala i ostala mi u ruci, i molio Boga da ne leti visoko jer bi ga bilo nemoguće gađati te da ovaj prastari mitraljez opali. Preletio nas je na tolikoj visini da ga je teško bilo uočiti a kamoli pucati po njemu. Kad se smrklo stigla nam je smjena pa smo otišli na zsluženi odmor, najesti se i napuniti baterije za treći ratni dan. Odlučili smo otići doma, javiti se svojima da ne brinu s namjerom da se pred zoru vratimo natrag. Putem smo shvatili da Konavle doslovno gore.



Kako je počeo rat u Dubrovniku 2. dio

Sutradan ujutro odmah po svitanju Miro je došao po mene a zatim po Roba, Maria i Pandžu, momka koji je jedva dočekao da ide s nama "prekaljenim borcima", te smo odmorni i malo osokoljeni krenuli natrag u Konavle. Moram priznati da nas je šibao nevjerojatan ponos dok su nas preko Ilijine glavice pozdravljali mnogobrojni uspaničeni prolaznici. Čim smo prošli Dubac kao da smo ušli u neku drugu državu. Cesta je bila puna kamenja i stijena otpalih sa brda uz cestu od bezbrojnih granata koje su padale čim bi četnici sa Ivanice primjetili bilo kakav pokret. Protutnjali smo uz rizik da ne naletimo na kakvu stijenu ili granatu. Kad smo stigli u Župu naletjeli smo na grupu naših koji su zaustavljali sve koji su se iz Konavala kretali prema gradu te oduzimali oružje. Među ekipom je bio i moj brat. Zaustavili su nas i pitali kuda ćemo a kad smo im rekli da idemo u Konavle svi su u glas zagalamili i rekli da ne idemo dalje jer Konavle gore a četnici napreduju. Nisu znali da smo mi noć prije došli iz Konavala i da smo znali sve o četničkom napredovanju. Brat me je molio da ostanem s njima i da tu negdje organiziramo crtu obrane. No srce je bilo jače od razuma pa smo unatoč njihovim prosvjedima pokupili ponuđene sendviće i pivo, pušku za Pandžu (jer je bio nenaoružan) sjeli u auto i krenuli prema aerodromu u Čilipima. Po dolasku na aerodrom naletjeli smo na grupu od oko 30-tak specijalaca i naoružanih civila. Zapovjednik specijalaca, Sandžaklija Ile, odmah nas je ubacio u svoju postrojbu. Nedostajalo mu je ljudi i branitelja.

Nešto malo kasnije krenuli smo u selo Komaji iznad Jadranske magistrale, zauzeli položaj i čekali. Nisam imao pojma što čekamo a nisam imao ni volje istraživati što tu radimo. Kasnije sam shvatio da smo čekali izvidnika specijalaca koji je otišao do Vukobratove farme te nam uputio poziv da dođemo tamo postaviti zasjedu Crnogorcima koji su napredovali toliko da su ušli u Grudu u kojoj smo samo dva dana ranije bili mi i jedva žive glave izvukli. Do Vukobratove farme smo išli Konavoskim poljem, preko bezbroj kolaca povezanih žicom uz koju je rasla vinova loza. Svaki red žice, visoke oko metar i osamdeset, smo morali preskočiti jer je bilo nemoguće provući se kroz gustu lozu. Već nakon trećeg reda noge su me boljele a mišići su slali prve signale nadolazeće upale. No nisam odustajao. Ni ja niti bilo tko drugi. Cijelo to vrijeme odnekud su se čuli rafali a često bi nas preletio pokoji svjetleći metak. Na farmu smo stigli nakon sat vremena pretrčavanja i preskakanja, iscrpljeni i žedni, puni žuljeva, napili se malo vode te zauzeli položaj u jednom šumarku čempresa pedesetak metara udaljenom od prve zgrade farme.

Spuštala se noć. Zapovjednik Ile je odabrao nekolicinu momaka koji su imali puške sa tromblonskim nastavkom te dvojicu sa zoljama, ručnim raketnim bacačima. Pokojnog Marija Mandića je imenovao zapovjednikom skupine koja ostaje a on se sa ovom grupicom uputio u polje napraviti sačekušu za tenkove. Bilo je smiješno gledati četvoricu ljudi koji idu praviti zasjedu jednoj kompletnoj armadi tenkova, transportera, kamiona i pješadije ali Ile je bio takav i ostao je takav cijeli rat, ludo hrabar, srčan i nepokolebljiv. Nas dvadeset i dva je ostalo na farmi da bi spriječili četnike u daljnjem napredovanju i eventualnoj pljački farme i odvoženju stoke. Tada još uvijek nismo znali ni koliko ih je, ni kuda će izbiti pred nas, ni kako su naoružani, doslovno ništa nismo znali. Jedino što smo znali bilo je to da s toga položaja nema povlačenja dok Ile ne zapovjedi drugačije a pošto on nije bio među nama trebalo ga je čekati da se vrati. Pokojni Mario Mandić je bio spreman izvršiti njegovu zapovjed a mi smo bili spremni poslušati Marija.

Nakon možda pola sata od prvog mraka, ono što je isprva izgledalo kao nekakva tutnjava u daljini, začuli smo motore tenkova i ostale mehanizacije. Zvuk je bio sve bliži i bliži. Dolazili su. Uskoro smo ugledali prigušena svjetla i čini mi se da koloni nije bilo kraja. Počeli smo razabirati i glasove i bilo je sve jasnije da smo lagano upali u klopku. Brdo iza nas je gorjelo i bilo osvijetljeno kao u sred bijelog dana, ispred nas je bila farma na koju je stiglo barem 20000 četnika naoružanih svim i svačim osim aviona. Nitko od nas nije poznavao teren da bismo se po mrklom mraku nekako izvukli preko bokova a pitanje je bilo da li su bokovi uopće prohodni i da li su četnici sa nekom od svojih postrojbi krenuli i po bokovima te nas potpuno odsjekli. Unatoč nezavidnoj situaciji još uvijek sam se nadao da nije sve tako crno kako se čini jer je, iako mala, postojala mogućnost da nas Crnogorci dosad nisu spazili te da ćemo se pred zoru moći izvući. No nada je splasnula nakon par minuta. Mario je pokušao motorolom stupit u kontakt sa Ilom, ali na njegov poziv se odazvao kapetan (prezimena se ne sjećam) bezbednjak iz vojno-pomorskog sektora Boka i pozvao nas na predaju. Bili smo locirani i to nam je jasno dao do znanja te nam obećao ukoliko se ne predamo da ćemo u zoru biti „eliminisani“. Ako se pak predamo obećao nam je vrhunski tretman prema Ženevskoj konvenciji i još neka slična sranja. Samo što nije obećao kurve i hotel sa pet zvijezdica.

Mario Mandić mu je lansirao odjeb, ugasio Motorolu i rekao ono što sam znao i bez njega – nema povlačenja dok Ile ne zapovijedi. Dakle to je to. Tu će sve završit. Sjetio sam se ekipe iz Slavonije, koju sam nedugo prije toga gledao na vijestima, koja je ukrcala izbjeglice na šlep a zatim je onaj jedan branitelj rekao – mi ostajemo dok ne izginemo. I izginuli su svi do jednog. Sjetio sam se njih i shvatio da nas čeka ista sudbina. Dobro, mamicu vam jebem četničku, ako ja odlazim onda će i netko od vas za mnom. Miro i ja smo ispravili osigurače bombi, ogrnuli se šatorskim krilom jer je bilo prehladno, zalegli i šutke čekali. Nitko od momaka ni u jednom trenutku nije spomenuo predaju. Nervjerojatno, ali svi su bili spremniji poginuti nego predati se. Dvadeset dvoje ljudi naoružanih M48 puškama, nekoliko automatskih, jednom poluautomatskom, par lovačkih pušaka i dvadesetak bombi, nasuprot 15000-20000 Crnogoraca naoružanih mitraljezima, snajperima, automatskim, poluautomatskim puškama, tenkovima, transporterima, topovima, minobacačima i pitaj Boga čime sve ne. Ekipa izabere borbu a ne predaju. Ne znam da li bih to više ikad ponovio.



Kako je počeo rat u Dubrovniku 3. dio

Noć je brzo odmicala. Jebemu, sjetio sam se noći doma kad ne bih mogao spavati. Trajale bi čini mi se godinama, a ova je curila kao da joj se žuri da ovo što prije završi. Svakakve misli su mi prolazile kroz glavu. Kažu da čovjeku, kad je suočen sa smrću, ispred očiju prolijeće cijeli život. Ne znam, možda je bio mrak pa nisam vidio, ali meni život nije prolijetao. Ono o čemu sam ja razmišljao bilo je kako bi bilo lijepo sad biti negdje u Zagrebu gdje rata nema. Mislio sam na sve one koji su pobjegli i rat gledali na vijestima zavaljeni u udobne fotelje. Zavidio sam im. Jesam majke mi. Dobro, možda i nisam, jer ja sam ovo odabrao dragovoljno a mogao sam i ja otići čak i dalje od Zagreba. U svakom slučaju iz ove situacije, kako nam se svima tad činilo, nije bilo izlaza. Cijelu noć smo drhtali od zime i iscrpljenosti te slušali zlokobno mukanje krava koje su Crnogorci utovarali u kamione. Poneku su zaklali odmah i vjerojatno pripremali roštilj (ovaj događaj ostao je upamćen po tome što je Crna Gora prvu ratnu štetu Hrvatskoj isplatila upravo zbog ove farme i stoke koju su oteli). Slušali smo četničke pjesme i urlanje, dovikivanje i prijetnje. Začudo nije me bilo strah. Miris paleži iz obližnje Grude parao je nozdrve. Zapalili su sve što se zapaliti moglo. Imovina koju su vrijedni Konavljani stoljećima gradili i stjecali nestala je u jednoj jedinoj noći.

Bilo je negdje oko 4 sata, a možda i kasnije, kad smo isprva tiho a potom i glasnije, čuli brektanje nekakvog neidentificiranog motora. Jeli to to, zapitao sam se, skočio i potrčao prema mjestu odakle je dopirao zvuk uperivši pušku prema zvuku. Odjednom se iz mraka ugašenih svjetala pred nama pojavila peglica. Malo je nedostajalo da zapucamo. Kuda je došao, tko je, kako je prošao, pitanja su se redala. Napokon je ugasio motor te izašao iz automobila. Bio je naš. Civil, Konavljanin, mještanin čija je kuća kilometar dva dalje i koji je čuo četničko urlanje, a pošto je znao da smo tu, došao je da vidi kako nam može pomoći. Bio je Bog, anđeo, svjetlost na kraju tunela, spasitelj, ma bio bih ga izljubio ali nije bilo vremena. Mario Mandić je shvaćao da je situacija kritična i da nam je preostalo malo vremena ali i dalje se držao Iline zapovjedi. Pitao je čovjeka kuda je i kako prošao, a ovaj mu je rekao da postoji neka makadamska cesta kroz polje te da bi se možda opet mogao provući tuda. Mario ga je tad uputio u Čilipe i rekao mu da prenese Ili našu situaciju te da se, ako je moguće, vrati i donese novu zapovijed jer Motorolu nismo smjeli koristiti. Uh, ono malo nade što sam dobio otišlo je opet k vragu. Računao sam da ovaj čovjek neće imati vremena obaviti sve prije svitanja. Prevario sam se. Na sreću. Čovjek se vratio za pola sata, rekao da je imao sreću te je pronašao Ileta u Čilipima a ovaj je poručio da se izvlačimo kako god znamo.

Krenuli smo za čovjekom, što puzeći, što hodajući i trčeći pognuto, opet puzeći pa opet pognuto trčeći. Peglica je ostala iza nas. Nismo se smjeli ispravljati jer je brdo iza nas gorjelo pa smo mogli postati lagane mete. Izvlačili smo se kroz nekakve kanale, ispod mostića, kroz draču i preko neke međe. Trajalo je ovo izvlačenje dobrih četrdesetak minuta, a kad smo napokon zašli u selo među kuće osjetio sam olakšanje kakvo ni prije ni poslije više nikad nisam osjetio. Bog je pogledao na nas. Četnici nisu spazili naše izvlačenje čemu je najvjerojatnije kumovala rakija i vino. Bili smo samo kilometar dalje od našeg položaja u čempresima, ali ja sam imao osjećaj da sam u Zagrebu u udobnoj fotelji i da na vijestima gledam rat. Do kuće našeg spasitelja smo stigli mokri, gladni i žedni ali sretni. Ovaj će rat za nas još potrajati a mogao je završiti to jutro. Tek što smo ušli u kuću odjeknula je prva detonacija. Svitalo je i počeo je napad. Za desetak minuta četnici su na one čemprese ispalili barem pedesetak granata. Od nas ne bi ostalo ništa. Znam da sam ušao u kuću, sjeo, prihvatio ponuđenu bukaru vina, otpio polovicu, zapalio cigaretu, duboko uzdahnuo i krenuo popišati se. Sve je ostalo na pokušaju. Nisam se mogao ustati sa stolice. Nevjerojatan je to osjećaj, ali noge su mi se toliko tresle da nisam mogao stajati na njima. Tek tad je strah počeo raditi svoje i potrajalo je to par minuta. Shvatio sam da nisam jedini kojem se to događa. U stvari svi su imali isti takav strašan osjećaj.

Nakon rata sam imao priliku gledati isječke RTCG koja je pratila Crnogorce u haračenju po Konavlima. U jednom trenutku reporter je pitao nekog majora ili pukovnika gdje su ustaše a ovaj mu je odgovorio: „Vidite onaj šumarak. Dole je veća grupa hrab... drskih ustaša koje smo eliminisali tenkovskom paljbom“. Ili tako nekako. Pukovniče, majore, pizdo ljudska, kurac moj si ti eliminisao.

Kad je strah napokon prošao htio sam saznati kome dugujem život jer činjenica je da nam je ovaj čovjek spasio živote. Vlaho Maslać se zvao. Taj je dan nešto poslije ranjen. Na sreću lakše. Nismo se dugo zadržavali u njegovoj kući. Već nakon pola sata smo bili u pokretu. U polju je bila magla pa smo je htjeli iskoristiti da se prebacimo na drugu stranu do Jadranske magistrale gdje je Ile želio postaviti novu zasjedu. Prije pokreta smo zastali na nekoj ledini iznad kuće no ubrzo smo otkriveni. Počela je kanonada. Zalegli smo na ledinu pod masline i trpjeli polusatno granatiranje. Granate su zviždale, geleri prštali, zemlja nas zasipala ali nitko nije ranjen. Napokon smo krenuli da iskoristimo maglu, no magla nam nije bila od pomoći. Svaki naš pokret je bio praćen detonacijama minobacačkih granata. Kretali smo se kroz duboki kanal za navodnjavanje i barem malo bili zaštićeni od pogleda i tenkovskih granata. Ile je sa par momaka izvirio iz kanala i zoljom zapucao na tenk. Pogodio ga je ali su drugi tenkovi uzvratili vatru po nama. Tad sam se prvi put suočio sa gubitkom suborca. Jedan od momaka, Niko Mujo, koji je cijelu noć bio s nama nije izdržao. Živci su popustili, strah ga je potpuno slomio, uhvatio je lovačku pušku, stavio obje cijevi u usta i okinuo. Nitko nije progovorio ni riječi. Bilo mi je toliko teško da nisam znao da li bih plakao, vrištao ili prsima poletio na tenkove. Izgubiti suborca, makar ga nikad prije nisam poznavao, bilo je nešto najteže što sam doživio u životu.

Tako je nekako za mene počeo rat u mom kraju. Rat koji je potrajao skoro pet godina i koji sam zahvaljujući Vlahu Maslaću, Bogu i pravoj ekipi preživio. Mario Papac (jedan od šestorice hrabrih specijalaca koji su serpentinama izašli na utvrdu Imperijal na brdu Srđ 06. prosinca 1991. godine i odbili četnički napad), Mario Mandić (izuzetno hrabar i bistar momak koji je poginuo u studenom 1991. u selu Komolac), Niko Mujo i još nekolicina branitelja, s kojima sam bio tih prvih dana, nisu doživjeli slobodu Hrvatske. Svoje su živote tih dana ili nešto malo kasnije položili na Oltar Domovine, ali i danas, u srcima svih nas koji smo preživjeli, živi sjećanje na njih i živjet će dok nas ima.

Kraj