Šutnja je zlato...

NISAM SE ZAVJETOVAO NA ŠUTNJU (2), Šutnja je zlato (naš članak: Ne, ne stanite gospodo,

prodajete maglu..)

Kao povjesničar i muzealac samostalno sam i u suradnji s kolegama po struci realizirao više od petnaest tematskih izložbi o Domovinskom ratu na dubrovačkom području, te stoga o struci i muzejima ne želim i ne mogu raspravljati s g. Vulićem, koji još uvijek misli da muzeji sakupljaju „suvenire“ iz Domovinskog rata

Poštovani gospodine uredniče, čitajući pismo čitatelja Ante Vulića (strah me napisati gospodina da opet ne budem optužen kako nisam spomenuo policajca i policiju) pod naslovom Nisam se zavjetovao na šutnju pomislio sam: ,,Kakva šteta", i odmah u svoj punini shvatio vr-ijednost poslovice: Šutnja je zlato.

Ne vjerujući svojim očima, kad sam pročitao što je sve poslav ,,Muzeja" na Srđu (obična blamaža, sramota, falsifikat, prevara, laž, psihopatsko zlo pojedinca ill više njih") prvi poriv bio mi je da iskažem zahvalnost g. Vuliću što imenom nije spomenuo jednog od autora takve ,,sramote". Pogotovo zato što sam se odmah „prepoznao". Stoga, radi javnosti ipak priznajem da sam to ja - imenom i prezimenom Mišo Đuraš.

Prije nego reagiram na ovu rasprodaju magle, bez želje za osobnorn promocijom, reći ću nekoliko riječi o glavnom „krivcu“, „beskičmenjaku", „ulizici“ i „profiteru". U svojoj 31. godini, kao profesor povijesti i povijesti umjetnosti, kustos, daleke sam 1989. postao ravnatelj Dubrovačkih muzeja. Godinu i po kasnije to mjesto, kao i ovlaštenje Ministarstva kulture RH o zaštiti spomenika kulture u ratnim uvjetima, mijenjao sam za „motalicu" i vrlo unosno te profitabilno mjesto dragovoljca - vojnika - veziste. Moja želja za samo isticanjem i ,,prisvajanjem" tuđih zasluga, što je kao pravi profesionalni policajac gospodin Vulić odmah uočio, učinila je da razvučem jako puno telefonskih linija, uspostavim puno veza, te priskrbim sebi pohvale nadređenih zapovjednika, mjesto referenta, a koncem 1992. i načelnika veze 163. bri¬gade HV, časničke činove (prvo natporučnika a onda i satnika) i visoka vojna odličja.

Nakon pet godina provedenih u HV, kao pravi profiter, nisam se vratio na svoje radno mjesto ravnatelja, nego na mjesto djelatnika - kustosa. Za ravnatelja Dubrovačkih muzeja iznova sam izabran tek 2001. godine, a napustio sam mjesto nakon šest godina jer sam osjećao obvezu prema braniteljima i građanima da proučavanjem Domovinskog rata doprinesem utvrđivanju povijesne istine o tim danima „ponosa i slave“. I nisam nezadovoljan izborom i postignutim jer Ante Vulić i oni koji misle kao on jako su rijetki. Puno je više onih koji su ove moje napore cijenili i podržavali vjerujući u dobre namjere i opće dobro. Pri tom sam nastojao nikada ne miješati struku - povijest i dane kada sam bio samo branitelj. U slučaju Ante Vulića to bi bilo isto kao odvojiti redovite policijske poslove od obrambenih borbenih zadaća. Kao povjesničar i muzealac samostalno sam i u suradnji s kolega¬ma po struci realizirao više od petnaest tematskih izložbi o Domovinskom ratu na dubrovačkom području, te stoga o struci i muzejima ne zelim i ne mogu raspravljati s g. Vulićem, koji još uvijek misli da muzeji sakupljaju „suvenire" iz Domovinskog rata. Istodobno, pismo g. Vulića koje se temelji upravo na vrijeđanju i umanjivanju zasluga drugih branitelja, otkriva razloge zašto među nama vlada nejedinstvo i nepoštovanje koje je omogućilo sustavnu kriminalizaciju i marginalizaciju branitelja i Domov¬inskog rata. Nemoguće je pljunuti suborca, a da pri tom ne pljuneš sam sebe. Ante Vulić ovaj put je prevršio svaku mjeru pa sam bio prisiljen učiniti iznimku od ovog pravila. Ako se vratimo s riječi na djela, morat ćemo se upitati i zašto je Policijska udruga branitelja PU Du-brovnik osnovana tek prije dvije godine i koje su to srodne braniteljske udruge s kojima je razvila suradnju. Nije li tužno da g, Ante Vulić prvi put posjeti izložbu „Dubrovnik u Domovinskom ralu 1991.-1995." dvije godine nakon njenog otvorenja, a kao povod toj „noćnoj mori" navede „otvaranje postava Domovin¬skog rata obrane Dubrovnika u tvrdavi Imperijal na Srđu". I tada „sluzbeno" kao predsjednik Udruge, premda smo torn prilikom samo izvršili nužne građevinske radove uređenja prostora i od vlage propalih dijelova izložbe.

„Najgore" je što među brojnim dubrovačkim braniteljima i građanima, bez čije pomoći i donacija izvorne građe ove izlozbe – „zločina" nikada ne bi bilo, veliki je broj upravo branitel¬ja i djelatnika Policijske uprave Dubrovačko neretvanske županije. Naime, moja najveća „greška" je ta što nikada nisam dijelio branitelje prema pripadnosti pojedinim postrojbama ili zanimanju. Svi oni koji su stali u obranu Republike Hrvatske za mene su jednostavno i jedino hrvatski i dubrovački branitelji. To se posebno odnosi na one koji su položili svoje živote na oltar Domovine i kojima se ne može i ne smije licitirati - oni su samo i uvijek NAŠI. „Posebno me čudi od g. Vulića pravljenje takvih podjela, kada bi kao profesionalac i branitelj morao znati razliku između stvarne pripadnosti pojedinim postrojbama i one koja je vezana za naknadno rješavanje njihovog statusa. Ne začuđuje me što Ante Vulić to ne zna, ali „Križ od gelera“ u uvodu izložbe poklon je branitelja g. Palmira Wollit-za, veći dio naoružanja izloženog u tvrđavi Imperijal dio je posudbe Policijske uprave Dubrovnik (još jedna velika zahvala načelniku PU Dubrovnik, oružaru g. Puljizeviću i dr.), a minsko eksplozivna sredstva donacija su Civilne zaštite i pirotehničara MUP-a. Brojne predmete, fotografije, dokumente i opremu (kompletnu policijsku uniformu i oznake) koje radi stanja prostora i prodora velikih količina oborinskih voda, još uvijek čekajući obećanu sanaciju tvrđave na Srđu, nismo mogli izložiti, darovali su branitelji Zvonimir Jakus, Srećko Tolja, Vlaho Demović, Ivica Kuliš i mnogi drugi na čemu im iznova zahvaljujem. Sasvim slučajno svi spomenuti bili su branitelji i djelatnici Policijske uprave.

Možda je za ukazano mi povjerenje i pomoć krivo moje uvijek iskazivano poštovanje prema svim braniteljima - policajcima i pripadnicima postrojbe Specijalne policije kao i svemu što su učinili za obranu RH u Domovinskom ratu. Uvijek mi je poštovanje uzvraćano pa po tome znam da moji osjećaji nisu bill pogrešni. Do ovog „pljuvanja" od strane Ante Vulica nikada nisam osjetio njihov strah od „prisvajanja zasluga", ali ni čuo priču o tome kako su oni podnijeli najveći teret obrane i uvijek bili prvi. Izložbom na Srđu, uz stručnu pomoc Varina Juries Turk, pokušali smo ispričati priču o herojstvu branitelja i građana Dubrovnika, konačnoj pobjedi i doprinosu Grada u stvaranju slobodne i suverene Republike Hrvatske. Sudeći prema reakcijama najšire javnosti i interesu koji je ova izložba izazvala (do sada preko 45 000 posjetitelja) u tome smo u potpunosti uspjeli.

Nikada nismo bili zadovoljni, pogotovo uvjetima u kojima smo prisiljeni raditi i prisutnim nerazumijevanjem od strane nadležnih, te ulažemo stalne napore u upotpunjavanje i obogaćivanje izložbe. Prepoznalo je to i Ministarstvo kulture RH, kao i sam vrh muzejske struke pa je Varina Jurica Turk, na prijedlog Odbora branitelja Dubrovačko neretvanske županije, dobila godišnje Priznanje Hrvatskog muzejskog društava za 2008. godinu. Time je odano i još jedno priznanje dubrovačkim braniteljima i Gradu za sve što su učinili u Domovin¬skom ratu, kao i Udruzi ZNG Dubrovnik 1991. koja je inicirala opsežno prikupljanje izvorne građe koje je prethodilo realizaciji ove izložbe – „zločina", koja je otvorena 5. kolovoza 2008. na Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, a ne 10. srpnja 2010. „Zločin" se zove: izložba Du¬brovnik u Domovinskom ratu 1991.-1995." a realizirana je u prizemnim prostorima tvrđave Imperijal na Srđu, na približno 250 m, te je navedeni „izložbeni prostor" Grad Dubrovnik dodijelio budućem Muzeju Domovinskog rata Dubrovnik na vrijeme od 10 godina. Cijeli „Fort Imperial“ u koncesiji je tvrtke Razvoj golf u periodu od slijedećih 30 godina.

S obzirom na činjenicu da je navede¬ni postupak osnutka Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik, ignoriran od strane gradskih vlasti, te da smo kao pravi „profiteri" najveći dio poslova oko ove izložbe radili u svoje slobodno vrijeme i bez ikakve novčane naknade, g. Ante Vulić može mirno spavati jer će ova izložba najvjerojatnije, vrlo brzo, s prvim kišama biti ugašena. Neka sam odluči tko će time dobiti a tko izgubiti.

S poštovanjem, samo u svoje ime Mišo Đuraš