Plava boja

Kolumna Vitomir Bajac

Prije početka agresije na podračje Konavala obnašao sam službu u Postaji aerodromske policije u Čilipima. Pošto je u nekim dijelovima Hrvatske već počela agresija i aktivni otpor Hrvatske policije i ZNG-e, a prijetila je opasnost da će se ubrzo isto dogoditi i na području Konavala. Poradi toga u zrakoplovnoj luci "Dubrovnik" u Čilipima počeli smo s pripremama za obranu iste. Po nalogu tadašnjeg Zapovjednika gosp. Tonča Glumac formirane su tri borbene grupe od kojih sam jednom ja osobno rukovodio. U to vrijeme sam zajedno sa gosp. Tončiem Režić koji je također rukovodio jednom borbenom grupom organizirao, tijekom noći, iskapanje rovova na odgovarajućim mjestima zrakoplovne luke, uređenju bunkera, linija veze kao i drugih priprema u svrhu obrane zračne luke. Pošto su naši radovi zamijećeni od strane službenika Kontrole leta koji su bili u vezi sa pripadnicima tzv. "JNA", u dogovoru sa Načelnikom uprave preuzeli smo nadzor nad kontrolnim tornjem, a osobe koje su surađivale sa "JNA" priveli u III Policijsku postaju Cavtat radi daljnjeg postupanja.

Početkom ratne agresije na području Konavala naša borbena jedinica pod zapovjedništvom gosp. Tonča Glumca nalazila se stacionirana u zrakoplovnoj luci za slučaj potrebe hitne intervencije i pružanja pomoći jedinicama na prvim crtama.

Dana 02. ili 03. listopada 1991. godine prilikom odlaska na sastanak u mjesto Čilipe sa ratnim štabom u kojem su bili Marko Rešetar i Željko Pavlović zamijetio sam određeni broj službenika policije u odori u centru Čilipa koje nisam poznavao. U kontaktu s njima utvrdio sam da se radi o policajcima iz Korčule koji su bili na prvim borbenim linijama kod mjesta Gruda te su mi isti prenijeli da je Gruda "pala" i da je veći broj policajaca ostao u blizini mjesta Gruda kod stočne farme u Popovićima jer su im vozila od granatiranja uništena. Tada sa se vratio u zrakoplovnu luku, angažirao Marijana Šćapeca i Đoka Rašića te sa tri kombi vozila pošao u pravcu Grude radi izvlačenja policajaca u čemu smo i uspjeli bez gubitaka.

O svemu ovom sam izvijestio gosp. Tonča Glumca i dogovoreno je da sa raspoloživim ljudstvom krenemo u ispomoć našim jedinicama u blizini Grude. Pošto nismo imali dovoljno vozila na prijevoz ljudstva uzeo sam ključeve od aerodromskog autobusa i dio Ijudstva ukrcao u autobus, a ostalo je ukrcano u manja kombi i sanitetska vozila te smo tako prošli do mjesta Komaji gdje je bila smještena jedinica ZNG-e pod zapovjendištvom Marka Rešetara i Željka Pavlovića. Uz put sam u više navrata zaustavljao autobus i prikupljao Ijude koje sam vidio da su imali oružje uzase tako da smo povećali brojno stanje jedinice. U Komajima nakon razmatranja stanja Marko Rešetar i Željko Pavlović su pred ostalim prisutnima zatražili da mi preuzmemo obranu područja Konavala pošto se njihovo ljudstvo osulo te je dogovoreno da oni ostanu na tom mjestu radi pokrivanja te prometnice tzv. "Plave magistrale " i Jadranske ceste, a mi da ćemo poći na drugu stranu polja tj. pokrivati put Gornjih Konavala prema Pridvorju kao i polje radi sprečavanja proboja oklopnih sredstava kao i žive sile. U mjestu Gabrili postavili smo Iiniju obrane koju smo držali do narednog dana kada smo bili u popodnevnim satima prisiljeni se povući radi žestoke topničke i minobacačke vatre po našim položajima, a i požara koji se širio iz pravca Oboda i ugrozio naše položaje.

Po dolasku na Zvekovicu utvrđeno je da na području Konavala, osim naše jedinice, nije bilo drugih oružanih formacija te smo pošli do mjesta Čilipi kod zrakoplovne luke, ponovno postavili položaje radi pokrivanja dijela polja i Jadranske ceste u cilju sprečavanja prolaska žive sile i oklopnih mehaniziranih sredstava. Nakon jake minobacačke vatre po našim položajima odatle se ponovno po zapovijedi iz Štaba u Dubrovniku povlačimo do mjesta Zvekovica gdje s nama osobno kontaktira danas umirovljeni general Nojko Marinović u večernjim satima i upućuje nas da pođemo u mjesto Čilipe radi postavljanja prve crte. Na ovaj prijedlog sam negodovao jer su neprijateljski tenkovi koliko smo imali informaciju od strane izvidnika već došli u blizinu Zvekovice kroz Konavosko polje a isto tako i ušli u mjesto Čilipe. Radi navedenog sam inzistirao da ne idemo u Čilipe pošto je već bila pala i noć već da pođemo do mjesta Močići te se tu rasporedimo i u svanuće pošaljemo izvidnicu radi pregleda stanja i sačinjavanja plana postavljanja ljudstva u svrhu obrane. Pošto smo vozili raspoloživa prometna sredstva bez svjetala, a na začelju kolone su ostala dva vozila "TAM" sa montiranim protuavionskim mitraljezima marke "Browing", ista su malo zaostala i nisu skrenula u mjesto Močiće već su produžili 500-ak metara naprijed i kod benzinske crpke Čilipi ušli među tenkove tzv. "JNA" gdje je došlo do borbe prsa u prsa. Tu je dvoje ljudi zarobljeno dok su se ostali uspjeli izvući. Radi krive prosudbe gosp. Marinovića, gubitka ljudstava i jedinog težeg naoružanja došlo je do negodovanja među ljudstvom i bojazni da nebi došli u okruženje te je veći dio ljudstva inzistirao da se povučemo prema Dubrovniku jer je bilo očito da smo bili jedina oružana formacija na području Konavala a nismo imali ni kontakta sa Štabom. Pošto je izvršeno povlačenje prema Dubrovniku tijekom jutarnjih sati dana 07. listopada 1991. godine sa grupom od 15-ak ljudi krenuo sam oklopnim vozilom "Majsan" do mjesta Obod odakle smo pješke krenuli u mjesto Zvekovica, gdje smo navodno trebali zauzeti položaje u blizini TEP-a radi davanja potpore jedinicama ZNG-e kod Uskoplja i grupi gosp. Ante Vulića kod Močića. Dolaskom u mjesto Zvekovica na nas je otvorena vatra iz pješadijskog naoružanja što nam nije bilo jasno tko bi na nas mogao pucati radi čega sam jedinicu ostavio na rabu mjesta Zvekovice kod gostione "Tomislav", a osobno pošao u izviđanje prema TEP-u. Dolaskom do zgrade diskonta u centru Zvekovice naišao sa na jedinice tzv. "JNA" i utvrdio da od naših drugih navedenih jedinica nema ni traga, te sam se vratio i ljude rasporedio u tri grupe i krenuo s borbenim djelovanjem pri čemu smo uspjeli potisniti jedinice tzv. "JNA" iz samog mjesta Zvekovica dok smo trpili jaku vatru sa okolnih visova. To je sve trajalo negdje do 13,00 sati kada su iz pravca Močića došli tenkovi i oklopni transporeteri koji su također otvorili po nama topničku i mitraljesku vatra. Našim borbenim djelovanjem jedna tenk je uništen. jedan oštećen kao i oklopni transporter a uništeno je i nešto žive sile nakon čega su se oklopni transporteri povukli prema Močićima, a položaje su nam napali avioni. Povlačenje oklopnih sredstava smo mi iskoristili za naše povlačenje jer smo ostali bez streljiva, a imali smo i gubitaka u ljudstvu kao i ranjenih (dolaskom u mjesto Zvekovica raspolagali smo sandukom i po pješadijskog streljiva i 5 tromblonskih mina od kojih jedna trenutna i četiri kumulativne). Povlačenje je vršeno pješke pošto nismo imali nikakvih prijevoznih sredstava i prilikom povlačenja sam izvršio spašavanje jednog pričuvnog službenika policije kojem je ponestalo snage i volje radi uvida u bezizlaznu situaciju u kojoj se nalazio jer je neprestano tučen unakrsnom mitraljeskom vatrom. Prilikom povlačenja u mjestu Obod kod mosta pronađeno je napušteno kombi vozilo sa ključevima u bravi i 16 protutenkovskih mina u prtljažnom prostoru kojeg sam uzeo radi korištenja i prevezao se do vijadukta u blizini mjesta Plat gdje su se nalazila tri natovarena kamiona postavljena radi zapriječavanja prolaza oklopnim sredstvima. Tu sam iz vozila izvadio protutenkovske mine i postavio ih pod kotače kamiona koje sam postavio po JC na samom vijaduktu u usjeku u cik-cak liniji da bi omogućio prolaz manjim vozilima, a spriječio prolaz oklopnim sredstvima. Dok sam postavljao mine jedan od službenika policije je odvezao kombi vozilo put Dubrovnika zajedno sa mojim dugim naoružanjem tako da sam bio prisiljen do Dubrovnika ići pješke uz more bez naoružanja. Po dolasku u Dubrovnik prikupljam dragovoljce uz postojeće policajce koji su bili pridodati mojoj jedinici i uspostavlja se linija obrane u Župi dubrovackoj gdje se sa otprilike 100-ak ljudi pokriva područje Brašine, Krstaca, Solina i Plata dok je formirano zapovjedno mjesto u hotelu "Orlando". U to vrijeme bio sam direktno odgovoran tadašnjem Načelniku uprave gosp. Đuri Korda i njegovom zamjeniku Azizu Suljeviću kao i gosp. Nojku Marinović pošto mi je pod zapovjendištvo pridodata i jedna desetina pripadnika ZNG-e kojom je zapovijedao Andrija Oberan. Nakon probijanja naših položaja u mjestu Plat i Soline po zapovijedi generala Nojka Marinovića uz koordiniranje zamjenika Načelnika Aziza Suljević i pukovnika Ivana Varenine postavljam linije obrane u mjestu Srebeno radi sprečavanja prolaska agresora prema Dubrovniku. Postavljanje borbene linije izvršeno je tijekom dana što nije prošlo nezapaženo od strane neprijatelja koji su to sve promatrali sa okolnih visova tako da je prijetila opasnost da tijekom jutra budemo tučeni žestokom topničkom i minobacačkom vatrom. Radi istog sam u večemjim satima tj. u sumrak sa još jednim pričuvnim službenikom pošao u izviđanje do Trgovišta te pošto na tom predjelu nije nikoga bilo a jedinice tzv. "JNA" su već bile raspoređene po Solinama, Krstacu i predjelu kod hotela "Astarea", odlučio sam da liniju obrane pomjerim prema naprijed. Pok okriljem noći zapovijedio sam premještanje linije obrane u mjesto Mline, do odvojka ceste za stare Mline. Donji dio ispod magistrale pokrivali su pridodani mi pripadnici ZNG-e kojima je zapovijedao Pero Garvan, a gornji dio poviše magistrale pokrivali su pripadnici policije, pričuvni policajci i dragovoljci koji su mi se prikljucili u proteklom periodu. U jutro dana 21. listopada 1997. godine bili smo spremni za najavljeni proboj prema Dubrovniku koji je tzv. "JNA" objavila putem radia. Tijekom noći smo na više mjesta postavili ispred naših položaja priručna minsko-eksplozivna sredstva koja su se naknadno pokazala efikasnim. Tijekom jutra do samih naših položaja došla je jedna kampanjola sa četiri časnika tzv. "JNA" dok su gornjim putem krenula prema Brašini dva voda pripadnika tzv. "JNA". Da ne bi prerano uzbunili vojnike koji su išli prema Brašini, i propustili efikasno korištenje postavljenih minsko-eksplozivnih sredstava riješio sam da ne idemo odmah na uništavanje kampanjola i časnika tzv. "JNA" već da iste pokušamo bez korištenja vatre zarobiti. Na moj zahtjev narečeni su odbacili oružje ispred sebe, na što sam ja izašao iz zaklona u namjeri da isto pokupim. Kada sam došao do njih na udaljenosti od prilike 30-ak metara na čistinu narečeni su se bacili prema oružju i otvorili vatru na mene. Pošto nije bilo vremena i mogućnosti traženja zaklona uzvratio sam im vatrom iz puškomitraljeza. U jednom momentu sam se bacio u stranu prema jednom zidu i na taj način izbjegao direktan pogodak u mene, ali sam bio pogođen mecima koji su se odbili od zida. Od tog ranjavanja je nastupilo trajno oštećenje organizma od 40% trajno što je potvrđeno drugostupanjskim rješenjem Ministarstva obrane. Pošto sam bio ranjen u desni kuk, bedru i debelo meso s desne strane predao sam zapovjedništvo nad jedinicom insp. Stanku Šutalo i krenuo pješke prema Dubiovniku pošto na liniji fronte nije bilo sanitetskog, a niti drugog vozila. Linija obrane na tom mjestu održala se sve do pada Župe dubrovačke dana 24. listopada 1991. godine, gdje su jedinice tzv. "JNA" probile naše bokove, poviše Buića sa kopnene strane i Kupara, crkve Sv. Petra sa morske strane te prijetile opkoljavanjem preostalog ljudstva. Tijekom tih operacija na našoj strani bilo je 15-ak i više ranjenih i četvero smrtno stradalih, dok je neprijatelj pretrpio daleko veće gubitke u Ijudstvu i tehnici.
Po oporavku, pošto je Dubrovnik već bio u okruženju priključujem se Postaji pomorske policije gdje rukovodim kontrolnim i nadzomim točkama postavljenim u Gruškom zaljevu i Solitudu u svrhu sprečavanja neprijateljskog desanta u Iuku Gruž kao i kontrole prometovanja osoba iz Cavtata i MokoŠice za Dubrovnik i obrnuto.
U mjesecu prosincu 1991. godine za vrijeme žestokog granatiranja Dubrovnika zajedno sa Đurom Vodopićem angažiram se radi spašavanja od potapanja putničkog broda "Postira" koji je zadobio desetak direktnih pogodaka od minobacačkih granata i počeo tonuti. Pošto je brod tonuo kontaktirali smo sa nadležnima "Jadrolinije" u Rijeci od kojih smo dobili zeleno svjetlo da brod nasučemo, a iskoristivo s njega spasimo što smo i učinili. Angažirali smo vatrogasnu jedinicu sa cisternom i časnika stroja sa navedenog broda te ispumpali dvadesetak tona nafte koje smo prevezli u bolnicu Sv. Vlaho za potrebe agregata, gdje smo sa broda prevezli i svu medicinsku opremu, dok smo radar predali HRM-u. Kada je ispumpan balast s broda, brod se podigao više od metar iz mora tako da su oštećenja koja su prijetila potonućem ostala iznad razine mora tako da je brod spasen i koristi se i dan danas.

Po izmaku ljeta 1992. godine obavljam pripreme za ulazak na područje Konavala i ponovnu uspostavu Policijske postaje Cavtat.

U noći 18/19. listopada 1992. godine kao zapovjednik Policijske postaje Cavtat sa grupom od 100 Ijudi morskim putem vršim ulazak u mjesto Cavtat, raspoređujem ljude na ranije isplanirana mjesta, a u svrhu onemogućavanja spuštanja četničkih jedinica peko brda Zelenje i Konavoskog polja, a u jedno u svrhu omogućavanja ulaska u područje Konavala pripadnika Hrvatske vojske radi oslobađanja cjelokupnog područja Konavala. Tijekom te akcije nije bilo stradavanja ljudstva.

Po ponovnoj uspostavi III Policijske postaje Cavtat bez obrzira na otežane uvjete rada radi čestog granatiranja i blizine fronte (područje III Policijske postaje Cavtat se vodilo kao I i II crta bojišnice) radio sam na ustroju i obuci službenika policije.



Vitomir Bajac

Novosti

Naša adresa

Adresa

Kada je trebalo....

Stonska policijska postrojba

Preporučamo

Vrijeme u Dubrovniku

Facebook

PU Dubrovnik - Oluja