NOĆ U KOJOJ SU NAS PREDALI!


Dnevni raspored rada Centra za kriptozaštitu (CKZ) za dan 24. listopada 1991. godine

- P. Moretić i I. Vekić – CKZ Villa Palma
- S. Antolović i M. Crnčević - Satelitska postaja „Kišobran Dbk 2“, bivša zgrada SDK, danas ZAP.

Bilješke:

Čitav dan jaki topnički napadi neprijatelja i pomorski desant na Kupare. Pala Župa.

Oko 18,00 sati

Nakon desanta samoinicijativno povlačenje s Dubca, nakon desanta u Kupare i pada župe

Oko 19-20 sati

Povlačenje naše obrane s Brgata (zapovjed o povlačenju, organizirano)
SRĐ I TVRĐAVA IMPERIAL NAPUŠTENI!
DUBROVNIK OSTAO OTVORENI I NAPUŠTENI GRAD!

Poslije 21,00

Načelnik PU Đuro Korda izdao zapovjed da, ako neprijatelj uđe u Grad, ne pružamo otpor, već da se predamo dostojanstveno radi manjih žrtava. Ivica Vekić ga htio pitati: „Kako to misli dostojanstveno?“, ali nije stigao. Nastala je panika i zebnja. Mnogi su napustili Palmu i raštrkali se po Gradu. SJP se premjestila u Stari grad i zatvorili se, a neki su uhvatili vezu za Ston. Zapovjednik „specijalne postrojbe“ tada je bio Krešo Mandić.

Oko 22,00

P. Moretić tražio preko satelita operativni štab MUP-a RH i načelnika A. Glazara da dobije odobrenje za uništenje sredstava (KZ) kripto zaštite, kako ne bi pale u ruke neprijatelja i time onemogućili rad slobodnom dijelu RH – blokirali bi ga.

Operativni dežurni Branko Belak tražio točno izvješće o situaciji i obrani Grada, jer im je prije toga načelnik PU Đuro Korda podnio netočan izvještaj kako čvrsto držimo sve položaje kao i predhodnih dana i da tu nema promjena.Moretić podnio točno i iscrpno izvješće i naglasio da je Dubrovnik praktično otvoreni, nebranjeni grad, jer se obrana raspala, a počela je panika i bježanje. Na Belakov upit dali ima boraca koji bi se borili i obranili Dubrovnik, Moretić je rekao da ima i da je naša odluka da se borimo, branimo Grad, i radije poginemo, nego da se predamo.

Na to je ministar Ivan Vekić dao (usmeno) odobrenje da preuzmemo komandu i organiziramo obranu, a sve koji neće da se bore i brane Grad, da razoružamo i zatvorimo, pa makar to bio i sam načelnik PU. Baš je to rekao. Pomoć u oružju dobit ćemo, preko Ministarstva obrane, ali moramo izdržati s ovime što imamo.

Oko 22,00 sati

Prevoditelj EU promatrača Petar Mihočević zvao Ameriku – Washington – vezu georga Busha, predsjednika SAD-a i prikazao stvarnu situaciju. Dobio povratnu informaciju da SAD neće dozvoliti razaranje Dubrovnika, ali mi moramo izdržati u obrani. State department donio odluku o tome, a George Bush upravo potpisao. Zatraženo da izdržimo barem tri dana. Dok odluka ne prođe diplomatsku proceduru, do Beograda i Zagreba. Neki su nam se rugali što se javljamo Georgu Bushu.

Oko 22,30 sati

P. Moretić prenio u Zapovjedništvo obrane Grada, operativnom dežurnom Ivu Šimunoviću naredbu MUP-a i stav SAD-a. Isto prenio i u operativni štab PU – M. Lučinu i A. Suljeviću. Odlučili smo da nećemo preuzimati komandu, niti razoružavati i zatvarati, već svim snagama zajednički organizirati obranu. Međutim, većina se obrane već sama razoružala i ostavila oružje na hrpi. Nakon toga mi pripremamo sredstva za miniranje prostora KZ radi uništenja u slučaju predaje Grada ili osvajanja od strane neprijatelja, „JNA“ i četnika.

Oko 23,00 sati

Zapovjedništvo obrane Grada održalo sastanak.

Oko 23,30 sati

U PU došao Aziz Suljević (sa tog sastanka). PU je dobila zadaću da pošalje dvije patrole radi izviđanja i to jednu kraj hotela Belvedere i drugu na magistralu. U prvoj su pošli policajci I. PP Dubrovnik Mirsad Kurtović i Samir Spahić, a za drugu patrolu je A. Suljević odredio krim policiju sa Zdenkom Rajićem na čelu. Isti je to odbio govoreći da je to ludost, jer da je sve gotovo i više nemamo nikakvih šansi. Izbio je oštar verbalni sukob i prepirka tako da se zamalo nisu potegnuli pištolji. Ni usprkos prijetnjama nitko nije htio ići u patrolu na magistralu. Većina se razbježala, a ostali su svi bili manji od makova zrna.

Dok smo pripremali sredstva KZ za uništenje, što bismo učinili samo u slučaju da više ne bude nikakva izbora, slušali smo to natezanje, svađu i kukanje. Neki su pobjegli doma čuvati svoje žene i djecu.

Mi smo već bili odlučili da ćemo se boriti, braniti Grad i radije poginuti, nego se predati. Bili smo mrtvi hladni, bez imalo straha, puni snage i prkosa.

Nakon izvršebih priprema za uništenje sredstava KZ u centru KZ je ostao Ivica Vekić, sa zadaćom da u zadnjem trenutku miniranjem uništi sredstva KZ. Na satelitskoj postaji bio je Marinko Crnčević, gdje je nakon obavljenog razgovora sa Amerikom i molbi da nešto učinimo i poduzmemo za spas Grada zaspao Petar Mišo Mihočević. KVRC je vodio planer KV Božidar Maškarić, a operativni štab PU Miljenko Lučin. Dežurni operativni u PPU bio je Slobodan Bursać, njega su čitavu noć zvali telefonom sa pitanjem dokle su došli tenkovi, vjerojatno oni iz Zapovjedništva.

Srećko Tolja s pomoćnicima sakrio je dio dokumentacije i sredstava veze i EOP-a, te otišao kući.

S. Antolović i P. Moretić su se dobrovoljno javili da idu u izvidnicu na magistralu. Naredba je bila da ne pucaju i ne pružaju otpor, već samo da jave UKW vezom o dolasku četnika prema Gradu. Nije nam bilo jasno jesmo li bili poslani radi obrane Grada ili radi nečijeg bježanja, kad nismo smjeli pucati? Nama je bilo svejedno, mi smo bili odlučni boriti se i poginuti, radije nego se predati. Tako je CKZ bio jedina postrojba PU, koja je čitava 100% te kritične noći bila na radnim i borbenim mjestima! Tadašnji načelnik Kriznog štaba i zamjenik načelnika PU Dubrovnik Aziz Suljević to je pamtio.

Oko 24,00 sati

Točno u ponoć Radio Zagreb objavio je u Vijestima odluku State Departmenta SAD, koju je Mišo već prije bio dobio. Prisutni, njih tek nekoliko preostalih, tek tada su povjerovali u ono što smo prije govorili. Nakon toga Moretić i S. Antolović pošli u izvidnicu na magistralu. Bila je poluvedra noć sa punim mjesecom. Skoro nestvarna tišina i mir nakon ratnog užasa predhodnog dana. Stari grad je spavao u toj jezivoj tišini. Pust i nijem, kao ukleti grad iz neke bajke. Bez ijednog svjetla, kao da u njemu nema ni jedne žive duše. Kao da se ništa sudbonosno ne događa. Kao da nije svjestan tog očajničkog, životnog - BITI ILI NE BITI?!

Tu jezivu tišinu i nezamislivi mir samo bi ponekad probudio pokoji uključeni agregat ili mačka u potrazi za mrvicama hrane. Patrolirali smo pješice (autom se nije moglo zbog kamenja na cesti od granatiranja i zbog patrolnog broda koji je pratio naše kretanje) od petlje na Ilijinoj Glavici do Orsule cijelu noć i sutra dan do podne 25. listopada 1991. godine. Smjena nam je trebala doći oko 06,00 ali isto tako nitko nije htio doći na magistralu.

Ujutro oko 08,00 sati

Javili smo se telefonom iz obližnje kuće ispod petlje u operativni štab PU i dali detaljne informacije o stanju na položaju od Nuncijate do Dubca. Molili smo da nam bar netko donese hrane, bili smo gladni jer predhodnu večer nismo večerali. Još uvijek smo bili jedini branitelji na magistrali.

Oko 12 sati

Javili su nam preko UKW veze da se povučemo jer nam nitko ni hranu nije htio donijeti gore, a mi bismo još sigurno htjeli ostati u izvidnici i obrani na magistrali. Bili smo naoružani: S. Antolović – automatska puška i pištolj; P. Moretić – posuđeni lovački poluautomat s pet naboja i pištolj „Zbrojevka“ 9 mm.

Ujutro kad je svanulo imali smo iza Orsule bliski vizualni kontakt s četnicima, kolonom tenkova „JNA“ s druge strane od Dubca prema Orsuli, sve do miniranog dijela magistrale. U tom trenutku se patrolni brod „JRM“ ispred Lokruma okrenuo prema nama otpuzali smo i sklonili se u usjek. Srećom nisu pucali na nas, pa nismo ni mi (tu je noć bilo potpisano, tko zna koje po redu, primirje).

Te sudbonosne noći s 24. na 25. listopada 1991. godine bili smo jedini branitelji na magistrali prema tzv. „JNA“. Nas dvojica, „četiri oka u glavi“ nasuprot cijelog Titogradskog i Trebinjskog korpusa s kopna i brodova JRM s mora. Ali nisu se usudili krenuti naprijed, da skoro slobodno ušetaju u Dubrovnik.

Tek nakon tri dana četnici su došli na Žarkovicu i izvjesili svoju zastavu. Kad smo to ugledali, plakali smo, nismo to mogli podnijeti.

Ponekad nam se sve to čini nevjerojatnim, kao da je bio san, ali nije, jer danas, svaki put kad prođemo magistralom iznad Grada, tijelo nam nesvjesno samo zadrhti. Stresemo se. Moglo je i drugačije biti.

Često smo nesvjesni koliko je pak značila, bar simbolično, naša izvidnica i kako smo bili samo dvojica i koju je ulogu odigrala u obrani Dubrovnika 1991. godine za SLOBODU DOMOVINE REPUBLIKE HRVATSKE!

Napisali: Pero Moretić i Stjepan Antolović, kolovoza 1996. godine u vječno slobodnom Dubrovniku.





Izjava Pera Moretića


ZAJEBALI STE PREDSJEDNIKA


Kad sam išao u Zagreb, čini mi se negdje devedeset treće, u Ministarstvu unutrašnjih poslova su me dočekali riječima „Zajebali ste stvar momci, zajebali ste i nas i Predsjednika, vas dvojica ste krivi što tada Dubrovnik nije pao i što već tada nije priznata Hrvatska.“ . Jedan mi je kolega tada u Zagrebu rekao: „Nećete biti mirni dok ne kažete potpunu istinu!“ Svi su tada pobjegli iz Grada, tražile su se civilke, bacale uniforme, na primjer u SUZUP-u je ostao samo onaj mali Bralić. Kada se Luburić za Božić vratio natrag, pitao me: „Kako je bilo?“, a ja mu kažem: „Veza je sve vrijeme radila, prekida nije bilo, ali nismo imali dovoljno podrške jer Vas nije bilo!“ Odgovorio mi je kako je on imao važnijih poslova na drugim mjestima. Netočna je i izjava Petra Kriste u njegovoj knjizi kako su „Daidžini“ momci došli u Villa Palmu ubiti Vareninu. Tu večer sam ja bio dežuran i zaustavio ih na ulazu, pokojni Hamdija se samnom čak i naguravao, ali oni nisu tražili Vareninu, već Poljanića i Šikića, njih su htjeli ubiti. Kasnije su branitelji dali zakletvu kako će ih kad-tad naći i ubiti, ali sklonili su ih u konzulate, mi smo zakletvu zaboravili, a oni ostali živi. Znam samo nakon svega da mi nije ugodno sa svim tim sjećanjima spavati, volio bih da su neke stvari odmah stavljene kako treba, sve bi bilo uredu, nebi se danas bojao za sebe, za svoje dijete… Bilo bi dobro znati istinu da se skine ta priča o tome kako gospari nisu branili Grad. Istina je da smo samo mi šačica nas iz ovog grada ostali i obranili ovaj Grad.

Sponzori

Obavijesti

- Pratite ove stranice te nađite mjesto na njima jer one su napravljene za Vas. Ukoliko posjedujete fotografije i druge matrijale iz Domovinskog rata dostavite ih tajniku Udruge ili nekom od članova IO.


Pitanja, prijedlozi, sugestije... Registrirajte se na naš forum i pitajte predsjednika IO....


Pratite nas preko društvenih mreža, Facebook, Google+ i Twitter.
Komentirajte, pošaljite nam pitanja prijedloge i sugestije...


Naša adresa

Adresa

"U svitanje pomrčina"

Preporučamo

Vrijeme

 

Newsletter

TO

© 2015 Policijska udruga branitelja PU Dubrovnik 91. (PUBPUD91). All Rights Reserved.