Savska 66 - Zagreb

Dubrovački branitelji došli su u Savsku 66 dati potporu 100% invalidima u njihovim opravdanim zahtjevima u borbi za

sačuvanje istine i dostojanstva Domovinskog rata i njenih branitelja. U Savskoj su bili dva puta i to u vremenu od 16.11. do 19. 11. 2014. godine i od 29. 11. do 01. 12. 2014. godine.

Prenosimo dojmove dubrovačkog branitelja Braca Elezovića.

Odakle početi? Najbolje je s početka ali ipak uvod neka bude rečenica trenera nogometnog kluba Osijek:

"Doći pred Vas i ne pokloniti Vam se, isto je kao zamotati poklon i ne darovati ga".

Na Medarevo smo, nakon što sam pokupio Luku Lončarevića, Amira Volodera i Ivicu Lučića, stigli već oko 11 navečer. Dio ekipe je tu. Očito su nestrpljivi pa su, kao i nas četvorica Mokošana, stigli ranije. Nalazimo Željana Barbarića, Zorana Radića, Maria Kosa, Dragana Ljepopia Ljepka, Borisa Bečića, Antu Vulića, Stjepana Matkovića, Gabija, Vita Bajca, Fleku, Jadrana, Frana Kolundžiju, Miha Kralja, Mirkana, legendu obrane Srđa Draga Jupeka, Iva Burića, Mihajla Vukovića, Davora Medija, Maria Bobana, Marinka Pupa, Ivicu Marića i ostale (neka se ne ljute oni kojima nisam spomenuo ime, jer bilo nas je puno). Krenuli smo točno u ponoća. Autobus skoro pun, kombi planirano prazan. Naši vozači ujedno su i branitelji, Alen, Pero i Prka. Usput smo kupili ljude tamo gdje im je bilo najzgodnije. S nama je ovaj put putovala i jedna žena, naša prijateljica i domoljub Senka Dolezal. Bila je jedina žena među nama, ali naravno da joj to nije smetalo jer cilj nam je bio isti. Već do Dola autobus je bio potpuno pun jer smo usput kupili Nika Zeca, Roberta Ađušića, ratnog zapovjednika obrane Belvederea Tina Hausovića, Draga Vuličevića, Luja, Miša, jednog branitelja s Korčule i ostale. U Metković smo stigli tu noć oko 1 i po. Tamo su nas čekali Metkovčani s punim kombijem narančina. Utovarili smo ih, a Metkovčani su zauzeli svoja mjesta u kombiju koji je bio rezerviran samo za njih. Nakon Metkovića stajemo u Opuzenu gdje utovaramo još narančina. Sve skupa smo natovarili preko tone, možda čak i tonu i po, a kontrolna lampica autobusa je cijelim putem titrala. Tako preopterećni napokon krećemo prema Šatoru svi s istim ciljem, pružiti potporu stopostotnim invalidima Domovinskog rata koji su taj dan bili u Šatoru već 18 dana. Usput smo se zaustavljali okrijepiti. U Zagreb pred Šator, nakon deset sati truckanja u prenatrpanom i preopterećenom autobusu, dolazimo točno u 10 sati ujutro. Policija samo radi nas zaustavlja promet Savskom, dočekuje nas Slaven Kapetanović Jaro, dubrovački branitelj, ostali branitelji priskaču, pomažu istovariti narančine, a potom postrojeni kao nekad, sa zastavama na čelu kolone, krećemo prema dijelu ispred zgrade ministarstva koji je tu u spomen na preminulu Nevenku Topalušić. Svi ispred Šatora aplauzom pozdravljaju Dubrovčane, a nama suze u očima, tapšu nas po leđima i pucaju petice. Nema tu nikakve patetike, samo suze i ponos jer lijepo je ali i dirljivo biti dijelom toga zajedništva.

Nakon dolaska javljamo se ljudima u Šatoru, a potom izlazimo da ne stvaramo gužvu jer je u tim trenucima trebala započeti konferencija za javnost. Ispred Šatora pronalazimo ljude koje smo već upoznali, čak i neke koji su u ono doba bili s nama na prvoj crti (pozdrav Migo), razmijenjujemo priče, upoznavamo neke nove ljude, susrećemo Vukovarce i Slavonce koji se nakon dva dana pred Šatorom upravo spremaju na odlazak. I njih se ispraća aplauzom, a i njima suze u očima. Nedugo nakon nas dolazi Splitsko dalmatinska županija, iz autobusa izlaze crvene beretke, Omišani, Sinjani, branitelji s područja cijele te županije. Sad i mi aplaudiramo pripadnicima legendarne 4. gardijske brigade. Među njima prepoznajem neke ljude s kojima sam proveo 7 godina života za vrijeme službe u toj brigadi. Jedan od njih mi prilazi, ne prepoznajem ga, sramim se, ali on mi pomaže, predstavlja se, pa tek onda shvaćam tko stoji ispred mene. "Promijenili smo se" kaže kao da pravda moj zaborav. I jesmo dragi Zaradiću. Pozdrav tebi, sljedeći put ću te prepoznat.

Vitomir Bajac kao vođa puta dolazi do mene. Pravimo raspored dežurstava pred Šatorom. Emil Klepo i ja preuzimamo prvu jednosatnu smjenu. Zadatak je maknuti one kojima nije mjesto u Šatoru, paziti na ubačene provokatore (mada ih nije bilo ali za svaki slučaj), održavati red i čuvati stvari svih onih ljudi koji su došli iz svih krajeva Hrvatske. Nakon što smo odradili smjenu otišli smo nešto pojesti. Naš dubrovački branitelj, stopostotni invalid Ale Hasib Alibegović, uz pomoć je svog punca i našega Jara, pripremio ručak na otvorenom. Iako je to trebao biti ručak za nas umorne i gladne Dubrovčane, prilaze nam i drugi ljudi, jedu zajedno s nama, ne pita se tko je odakle, nego jedemo svi zajedno i baš kako smo jeli nekada dijeli se i zadnji komadić kruha. Ale hvala od srca, znam da si bio ponosan na nas, ali vjeruj mi da smo mi još ponosniji na tebe.

I ovaj put mi se mobitel užario od poruka i poziva. Zovu me ljudi iz Zagreba, naša prijaterljica Bernarda Neobavezno PK, Marijana Kovco, Roberta Flod, žele nas pronaći, popiti kafu s nama. Mičemo se od Šatora da ne stvaramo gužvu jer novinari cijeli dan dolaze, traže intervjue, žele slikati, snimati, što me veseli jer očito da je zanimanje od našeg prošlog dolaska poraslo barem deset puta. Marijana stiže prva pa odlazimo na kafu. Očarala nas je izgledom, jednostavnošću, pristupom, a posebno domoljubjem. Kao da se znamo već dvadeset godina. Nakon nje stiže i naša dobra vila Berni. Mihajlo Vuković ju je ovaj put i poljubio. Njih dvije u našem društvu lijek su za umor i nesanicu. Nedugo nakon njih stiže moja stara prijateljica Roberta. Dolazi i Andrija Jarak da nam se javi, ali posao zove pa brzo i odlazi. Ugodno se družimo s našim prijateljicama narednih sat-dva, a onda krećemo nazad prema Šatoru. Tamo naš Ante Vulić, bivši policajac, čovjek s iskustvom, drži predavanje mladom kolegi koji je tu na službi. Ante ga je prvo promatrao. Zadaća policajca bila je upisati tablice svih vozila koja ulaze i izlaze s parkinga ministarstva. Jedan automobil nije zapisan. U njemu četiri civila. Kad je to vidio, Ante je posavjetovao svog mladog kolegu da zapiše i taj automobil jer će u suprotnom svi shvatiti da su u tome automobilu policajci u civilu, kolege mladog policajca koji su tu po zadatku, a koje on ne zapisuje jer ih prepoznaje. Mladiću je neugodno ali će, siguran sam, poslušati savjet svoga nekadašnjeg kolege i dubrovačkog branitelja. Inače policija je i ovaj put bila vrlo korektna. Ante je prije toga bio na dežurstvu ispred Šatora. Dok je tamo stajao prišao mu je jedan tamnoputi čovjek. Ante se ugodno iznenadio kad je saznao da je riječ o Indijcu koji živi i radi u Zagrebu, uveo ga je u Šator, u nekoliko mu rečenica objasnio što, gdje, kako i zašto. Čovjek je otišao da bi nakon uru vremena poslao veliki paket pravog izvornog Indijskog čaja te zamolio Antu da pri sljedećem dolasku mi Dubrovčani budemo gosti njegovog restorana. Hvala Ratan Chaudhary.

Čeka nas duga noć. Naši stopostoni invalidi odlaze na počinak, umorni nakon cjelodnevnog dolaska i odlaska novinara. Đuro Glogoški je doslovno cijeli dan bio pred mikrofonima. Divim se snazi i energiji toga čovjeka koji je potpuno oduzet. Šator je vrlo brzo od dnevnog boravka pretvoren u spavaonicu. Ljudi leže na podmetačima, rijetki imaju i krevet, ali nitko se ne buni jer mala je to žrtva prema žrtvi ljudi zbog kojih smo tu. Ja sam spavao, barem sam trebao spavati, na samom ulazu u Šator, otprilike 5 metara daleko od tramvajskih tračnica. Tramvaji špartaju cijelu noć. Unatoč umoru san ne dolazi na oči. Hladno je, kiša pada, na propuhu sam, ali nema odustajanja. Dižem se oko 5 ujutro, odlazim na prvu kafu, potom u pekaru pojesti nešto, bilo što, samo da se prevari glad. Već do 7 Šator je ponovno transformiran u dnevni boravak. Naše "domaćice" na čelu s Tenom dočekuju nas s čajem i kafom. Naša Bernarda nam šalje jumbo pizze pa doručkujemo i odlazimo pred Šator. U svoj toj strci i gužvi potpuno sam zaboravio na našu Dubrovkinju Stelu, pripadnicu Odreda naoružanih brodova, s kojom sam se dan prije dolaska u Zagreb dogovorio naći pred Šatorom, a koja ovih dana boravi u Zagrebu. Stela sori.

Negdje oko 11 dolaze branitelji iz Šibensko-kninske županije. Dočekujemo ih onako kako su drugi dočekali nas. Prolaze pored nas s pjesmom "Zovi samo zovi" i zastavama na čelu kolone. Aplaudiramo im i gledamo suze u njihovim očima. Rukujemo se s njima, udaramo petice, tapšemo ih po leđima. Dolaze i branitelji iz Zadarske županije, a sve se ponavlja jer svi smo mi jedno tijelo i jedna duša. Na kraju dolazi autobus s igračima nogometnog kluba Osijek. I njima knedle u grlima, istovaraju pakete s hranom i druge stvari potrebne ljudima u Šatoru, a potom odlaze do Šatora na druženje s našim invalidima. Bliži se vrijeme odlaska. Okupljamo se, formiramo kolonu i krećemo prema busu. Ispraćaju nas s aplauzima uz obećanje da se uskoro opet vidimo. Povratak je protekao u odličnom raspoloženju jer znamo da ćemo opet. Nema predaje.

Kako sam započeo tako ću i završiti, riječima Tomislava Rukavine, nekadašnjeg nogometaša, a današnjeg trenera NK Osijek. Te riječi su našim Ali i Darko Vukušić Vuk izmamile suze na oči:

"Doći pred Vas i ne pokloniti Vam se, isto je kao zamotati poklon i ne darovati ga".

Sponzori

Obavijesti

- Pratite ove stranice te nađite mjesto na njima jer one su napravljene za Vas. Ukoliko posjedujete fotografije i druge matrijale iz Domovinskog rata dostavite ih tajniku Udruge ili nekom od članova IO.


Pitanja, prijedlozi, sugestije... Registrirajte se na naš forum i pitajte predsjednika IO....


Pratite nas preko društvenih mreža, Facebook, Google+ i Twitter.
Komentirajte, pošaljite nam pitanja prijedloge i sugestije...



Naša adresa

Adresa

"U svitanje pomrčina"

Preporučamo

Newsletter

Vrijeme

 

PU Dubrovnik - "Oluja"

© 2015 Policijska udruga branitelja PU Dubrovnik 91. (PUBPUD91). All Rights Reserved.