Upoznavanja i druženja

[A.Vulić]

Ovih dana zbilja sam saznao i uvjerio se da se još uvjek trebamo upoznavati, a družiti to je već neka daleka tema kako sada stoje stvari. Zbilja se svi trebamo upitati dali nam ovo treba i za koga je ova Udruga napravljena. Svatko od nas očekuje neku dobit profit ili Boga pitaj što od Udruge. Tko je Udruga dali se vi pitate dali je to par ljudi koji glume budale da bi se kompromitirali za pojedince kada im treba po bilo kojem pitanju, ili smo svi mi članovi Udruge Udruga. Sramotno je bilo vidjeti saziv Skupštine i odaziv na istu, ako zbog ničeg drugo ono zbog truda organizacije i slanja poziva svakom pojedinom članu Udruge. U dobroj namjeri da se krene u nove projekte i usavršavanje projekta oko organizacije i djrelovanja Udruge, uz najbolju volju par zanesenjaka medju koje i sam spadam ne vidim na ovaj način svjetle budućnosti. Svakom od Vas želio bi da se nadje na mjestu članova Izvršnog Odbora pa i više pa da vidi koja su odricanja i kolika žrtva treba biti da bi nešto postigao i uspio pokrenuti. Program Udruge se u potpunosti promjenio u zadnjih mjesec dana i umjesto da se okrenemo osobnim našim problemima /što I.O. nastoji i ima već nekih pomaka/ mi se oglušujemo u najvažnijem trenutku našeg postojanja. Što je u životu važnije od prisjećanja dana rodjenja, od odavanja počasti svojim poginulima, zahvaliti im što je najmanje što se traži od nas da se poklonemo njihovoj žrtvi. Kako možemo očekivati da budemo priznati u društvu u kojemu živimo kada sami ne cjenimo svoje žrtve. Osobno sam povrijeđen kao čovjek kao član ove Udruge ponašanjem pojedinaca kojima je veća obaveza prisustvovati polaganju vjenca antifašističkim borcima nego svojim suborcima iz Domovinskog rata. Sada je ponovno IN antifašizam i ono što se oko njega dogadja pa je potrebno ubrati pokoji politički poen, a mi domovinski branitelji ionako smo odbačeni od ove Vlade jer smo povlašteni, na nama treba država uštediti novac na našim mirovinama i plaćama. Oni i danas traže ulice po imenima svojih suboraca, još uvjek se rugaju sa svima nama koji smo htjeli svoju Domovinu, jer to nije domovina koju bi oni htjeli. Za njih i njihove istomišljenike nema imena ni spomena iz Domovinskog rata koji zaslužuje ulice ili trgove, a da ne govorimo o imenima gradova ili naselja. Eto takve treba podržati jer su još iako na izmaku godina podmladjeni svojim zadojenim sinovima, a nas su razjedinili ili bolje rečeno rascjepkali svojim politikanstvom i prefriganošću jer medju nama ima sitnih profiltera koji gledaju samo svoj interes. Žalosno je da se ponovno po školama vraćaju štiva iz povjesti drugog svjetskog rata, komunizma, titoizma "bratstva i jedinstva", Domovinskog rata nigdje. E pa takve treba podržati tu se treba pojaviti, obavezno ako može i slikati jer kako je naprijed navedeno to je "in". Kakve Udruge Domovinskog rata to nikome više ne služi poglavito ljudima na položaju, no tu mi nije jasno gdje smo mi učesnici Domovinskog rata. Zar se mi trebamo sramiti što smo radili za ovu državu u kojoj i danas živimo. Zar mi nemamo heroja Domovinskog rata, zar nas je sram odati počast pogoinulim kolegama, javiti se uplakanom roditelju, popričati utješiti ga sa par riječi da vidi da nije sam iako im nitko nemože nadoknaditi što su izgubili. Dali si ti bio u situaciji da je tvoja majka, supruga, djete danas moglo plakati za tobom i vidjeti tvoju sliku na ledenom kamenu sa ispisanim imenom. Da zamisli se dali je to moguće? Pa upitaj se dali bi se tko sjetio i žrtvovao da obilježi sa upaljenom svjećom spomen na tebe? Moguće da sam pretjerao sa svim ovim ali shvatite da sam jedan od onih koji ima emocije kao i moralne i ljudske obaveze koje ne želim nikome naturati na silu, ali ih želim potaknuti jer ljudi su skloni zaboravu. Moguće nekom drugom prilikom nastavim jer zbilja trebam odmora. (nisam mogao a da ovo ne napišem).

[A.Vulić]

Ovo je krajnja granica u kojoj vidimo koliko nam je stalo do drugih (kolega) ljudi. Svima je žao a nikom nije stalo, mi smo mala Udruga, a još manje ljudske duše (pojedinci). Ono što treba priči je AKCIJA, došlo je vrijeme kada usmena potpora više nije dovoljna, došlo je vrijeme da se aktivno sudjeluje u radu, ne čekati što će drugi za nas učiniti. Ako nam fali ili nedostaje motiva okrenite se oko sebe, u ime prošlosti, svjedočenja u sadašnjosti, naše budućnosti kao i opravdanja pred našom djecom, što smo to radili? Pa zar je to malo? Međutim mnogi misle kako im je već unaprijed određeno da budu samo članovi bez uloga i ideja, pa je pritom prisutno već unaprijed veliko nepovjerenje= produkt svega je PASIVNOST, koja se svodi na plaćanje ili neplaćanje članarine. Koliko tu griješimo, krivo poimamo, nemoguće je dokazati onomu tko već unaprijed misli da je nešto samo po sebi sumljivo, jer to rade oni koji od toga imaju koristi. poneki odgojeni u još nezaboravnim olovno-željeznim vremenima nekadašnj države idalje misle kako se netrebaju mješati u rad i politiku Udruge, pa svoje ideje i stavove zadržavaju ljubomorno za sebe. Nasuprot cilj ove Udruge je druženje,borba za ostvarivanje zajedničkih i pojedinačnih prava, pomoć drugima, zabava, aktivno učešće u svim segmentima rada na časnoj i moralnoj osnovi, u biti težnji općem dobru svih njenih članova, kao i društva u cjelini. Što se tiče politike, danas to više nije tako da se članovi medjusobno moraju nužno slagati, ali mora postojati tolerancija i poštivanje ma koliko bili različiti, jer svaka je individua za sebe sa svojim stavom i pogledom na ono kako on vidi. Na kraju u našem Statutu stoji da smo nepolitička i neprofitabilna Uduga, a ja bi dodao niti vjerska. Mi smo Udruga koja će prihvatiti ideju i dijalog, angažman svakog napose člana, bilo da je riječ o kreativnim idejama i prijedlozima, moralnim djelovanjima, skrbi o drugima, sportskim i kulturnim djelovanjima, promicanju i dostojanstvu učesnika Domovinskog rata, svemu onom što ocjenimo vrijednim i korisnim za našu promociju. Tko je sad u pravu? Nisam svjesno za grijeh, ali sam svjesno za OPROST, onoga što smo propustili a trebali smo ili smo bili dužni činiti. Još vremena ima da se trgnemo iz sna u koji smo zapali. Moguće da su u pravu oni što drugačije misle i čine, vi sami prosudite jer nisam tu da vas sudim iako je ljudski da ponekad ljudi nabrzinu upru prstom i prebrzo i emotivno osudjuju postupke, pa ukoliko sam i to uradio ja od takvih molim OPROST, jer ljudski je griješiti, a svatko neka sagleda svoje postupke kao ieventualne pogreške, u prenesenom značenju izvršimo svoju "INVENTURU".